Zorana Kravara zanimaju književni tekstovi koji su na ovaj ili onaj način izrazili skepsu prema znanosti, industrijskom napretku i novim društvenim praksama s početka dvadesetog stoljeća.
Prostora za samu žanrovsku književnost, čak i nakon gašenja Siriusa i praktičkog nestanka Future, oduvijek je bilo. Godišnje zbirke povodom raznih festivala, fanzini i internet (portali, forumi i blogovi) stvorili su mjesto za razvoj domaće žanrovske književnosti fantastičkog predznaka. No, s obzirom na svoj predznak i dugogodišnju stigmu šund-zabave za studente elektrotehnike, žanrovska je književnost ostala izvan granica „službene“ recepcije (utjelovljene u novinskoj i akademskoj kritici). Godinama je žanr funkcionirao kao svojevrsni geto; opskurno polje u kojem su fanovi pisali fanovima, a prelazak granice i pokušaji kontakata sa svijetom onkraj istih bili su najveća zamisliva izdaja. Ubiqovo inzistiranje na teorijskom bloku doprinijelo je „poboljšanju odnosa“ na relaciji visokokulturni snobizam-fanovski snobizam (poznatoj još kao i opozicija između visoke i niske književnosti/kulture koja, unatoč tome što su granice između jedne i druge poprilično arbitrarne i odavno narušene, još uvijek funkcionira kao relevantna pojmovna kategorija). No, ideja teorijskog bloka ukazala je na jedan, relativno nepredviđen, problem. Književnih je priloga, svakojake kvalitete, bilo na bacanje – teorijskih baš i ne.
Nedostatak (domaće) teorije koja bi se fokusirala na sve ono što znanstveno-fantastična paradigma (bilo u književnosti, filmu, stripu ili negdje drugdje) nudi nije zapravo neočekivan i korelira s mnogima dobrom poznatom činjenicom – znanstvena je zajednica u hrvatskoj relativno mala i slabo financirana. Kad tome pridodamo tisuće potkategorija prirodoslovnih i humanističkih nauka, dolazimo do činjenice da se partikularnim problemima u nekoj od disciplina (svejedno kojeg predznaka) bavi troje ljudi. Ovisno o sofisticiranosti partikularnog diskursa, broj onih koji bi bili u stanju popratiti, ili se barem zainteresirati za najnovije prinose u nekoj od disciplina još je manji. Premda ljudi poput mene vole fantazirati o homogenom polju zvanom ‘kultura’, činjenica je da se ‘kultura’ sastoji od heterogenih polja odvojenih i često „neprijateljski“ raspoloženih jedni prema drugima. Interdisciplinarnost je relativno nova akademska moda.
Problemi s teorijskim prilozima za časopis s polugodišnjim ritmom izlaska postaju vidljiviji kad pogled usmjerimo prema knjigama i zbornicima. Ovisno već o polju koje vas zanima, s hrvatskim prilozima u obliku knjiga možete imati više ili manje sreće. Kravarova knjiga „Kad je svijet bio mlad“ jedan je od rijetkih domaćih priloga teoriji SF-a, napisan s izrazitom erudicijom i tečnim jezikom dugogodišnjeg predavača književnih kolegija na odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zoran Kravar dugo se godina bavio teorijom stiha, književnim barokom i operom. U posljednje vrijeme (zadnjih desetak godina) fokusiran je na teorijska razmatranja o antimodernizmu, a „Kad je svijet bio mlad“ dodatno je poglavlje u njegovom radu koje istražuje antimodernističke tragove u najpoznatijim djelima epske fantastike (Tolkienov „Gospodar prstenova“, „Hobit“ i „Silmarillion“, Lewisove „Narnijske kronike“, Lucasovi „Zvjezadni ratovi“) i nekim, općoj populaciji manje poznatim djelima poput „Earthsea quartet“ Ursule LeGuin, „Prijestolja od zmajokosti“ Tada Williamsa itd. Dalje>>