Zorana Kravara zanimaju književni tekstovi koji su na ovaj ili onaj način izrazili skepsu prema znanosti, industrijskom napretku i novim društvenim praksama s početka dvadesetog stoljeća.
Detaljnije raščlanjivanje ovoga teksta odvelo bi nas putevima kojima se, na portalu za pop-kulturu poput ovoga, nema potrebe kretati. Ovom mi se prigodom bitnijim čini naglastiti kako je Kravarova knjiga eklatantan primjer problema s domaćom znanstvenom recepcijom jednog sasvim specifičnog odjeljka prozne baštine. Naime, „Kad je svijet bio mlad“ zasniva se na dosljednoj primjerni teorijskog okvira iznešenog u knjizi „Antimodernizam“ (AGM, 2003.) na seminalne tekstove epske fantastike pri čemu epska fantastika sama po sebi nije u središtu pozornosti. Tekstovi poput „Gospodara prstenova“ i „Narnijskih kronika“ tek su manifestacija općih antimodernističkih tendencija iz prve polovice dvadesetog stoljeća i Kravaru koriste kao zgodan primjer, ni po čemu poseban dio korpusa tekstova koji su mu pod povećalom.
Pojednostavljeno rečeno, Kravara zanimaju književni tekstovi (ili – u općenitijem smislu – tekstovi, neovisno je li riječ o opernim libretima ili SF-filmu poput “Zvjezdanih ratova“) koji su na ovaj ili onaj način izrazili skepsu prema znanosti, industrijskom napretku i novim društvenim praksama s početka dvadesetog stoljeća. Dok su se s jedne strane modernistički pokreti poput futurizma oduševljavali idejom mašine, pisci poput Tolkiena i Lewisa su žalili za starim vremenima, iskonskim kraljevima, autentičnim neiskvarenim plemstvom i „pravim“ moralom. Kravarov doprinos iščitavanju epske fantastike u jednu ruku ostvaruje neke težnje žanrovskih apologeta (rodonačelnici jednog od najpopularniji žanrova ovdje se, sasvim ravnopravno, promatraju kroz prizmu kanonske književne kritike), a u drugu pokazuje kako su ionako rijetka teorijska djela fokusirana na davnu prošlost žanrovskog pisma i gotovo u potpunosti zatvorena prema novim ili najnovijim oblicima, stremljenjima i ideologijama.
Drugim riječima, ne računajući rijetka reizdanja i prijevode, Kravarova „Kad je svijet bio mlad“ jedina je recentna publikacija stručnog karaktera koja se bavi SF-om (u ovom se slučaju SF koristi za „spekulativna fikcija“ – krovni termin koji obuhvaća i „znanstvenu fantastiku“ i „horor“ i „fantastiku“ i druge oblike) i to njegovim, hajd’ da kažemo, prevladanim dijelom. Ovim će tempom hrvatska akademska zajednica, a zajedno s njome i „službena kultura“ otkriti new weird, post-humanizam i augmented reality (Mievillea, Strossa i Vingea) tamo negdje 2095. godine.
Ovo dakako, nije nikakva kritika upućena samom Kravaru. „Kad je svijet bio mlad“ zanimljiv je i „poučan“ tekst čak i onima kojima takve teme ne predstavljaju ništa u životu. Porazno je što je, u svom nastojanju da metodologijom književnog povjesničara i teoretičara spozna jedan od bitnijih fenomena popularne kulture dvadesetog stoljeća, gotovo pa usamljen primjer.
Izdavač: Mentor, 2010.
Cijena: 59 kuna