U eri ovog našeg ‘napretka’ došli smo do 18 sapunica dnevno. Što vam to govori?
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=X_3nxq1QGAw[/youtube]E sad, ono što je proizvelo dodatnu količinu zgražanja koju u javnom diskursu ne mogu izraziti bez upotrebe lepeze vulgarizama, ali koju možete nazrijeti iz ova prethodna čak tri uskličnika, ne leži iskljičivo u činjenici da ih je 18 (ej,18, jebote!). Nije to moje zgražanje ni manifestacija takozvanog intelektualnog snobovskog preseravanja nad tim formatom, kolokvijalno nazvanim sapunjarom, budući da sam i sama imala priliku s kolegicom napisati jednu seriju od 180 epizoda (na koju sam ponosna iako ili unatoč tome što se radi o sapunici ili, da budemo precizniji, telenoveli). Ne muči me pak, kao mnoge kritičare, ni to što TV kuće konjskom upornošću nazivaju sapunice dramskim serijama jer, ruku na srce, ipak u njima postoji nekakva dramska radnja ter dramske napetosti među likovima, pa takvo imenovanje ne smatram nekim osobitim zločinom nad kolektivnom inteligencijom, koja i bez konzumiranja sapunjara nije baš na zavidnom nivou. Ono što me je istinski zgrozilo termini su u kojima se te serije emitiraju; na jednoj od televizija prva sapunjara kreće već u 6 ujutro, dok je mozak još snen i priglup, što je, ako bi se mene pitalo, zapravo najbolji termin za emitiranje ovog tipa serija. Ali me se ne pita. Tortura se od jutra nastavlja, u pravilnim intervalima od po koji sat, sve do večeri za koju su poslovično rezervirani ozbiljniji, ili bar relevantniji sadržaji od sapunice. No tu dolazi do problema; sve komercijalne televizije emitiraju ih već nekoliko godina u samom prime-timeu, otkad završi dnevna porcija informacija, pa sve do iza 22 sata. Od dnevnika do malo prije ponoći čovjek naprosto ne može pogledati nešto što nije sapunica, a ta poražavajuća činjenica kod svakog normalnog čovjeka, pa bio on i ljubitelj takvog formata, mora izazvati barem zgražanje, ako već ne i bijes. Tim više što se kvalitetne serije i filmovi na istim tim televizijama emitiraju u doba vještica, negdje oko dva, tri sata ujutro (prisjetimo se samo ekscesa koju je Nova priredila gledateljima genijalnih serija “Vratiće se rode” i “Breaking Bad”, emitirajući ih upravo u vještičjem terminu).
Televizijski kritičar, pak, više bi se trebao osvrtati na konsekvence ove opasne pojave, nego na produkcijsku kvalitetu dotičnih serija, jer zbilja nije bitno jesu li u nekoj od tih serija scene lijepo snimljene i atmosferične, je li joj režija plošna i neprimjetna, pa čak niti to je li narativno dobro riješena, niti kako su uloge odglumljene. Bitno je, ako ne i krucijalno, to kakvu poruku šalje činjenica da na televizijama praktički ne možemo pogledati ništa drugo osim tog jeftinog formata koji nesmiljeno generira društvene uloge. Bitno je to da televizija, kao neosporan društveni autoritet današnjice, brutalnom lakoćom proizvodi kulturalno prihvatljive oblike ponašanja ljudi. A u slučaju ženskih žanrova poruka koja se šalje jest nikad prevladano konzervativno mišljenje o tome kako je ženi prirodno mjesto kuća u kojoj sjedi i škljoca daljinskim upravljačem, dok čeka muža da se vrati s posla ili pak dok sanjari da će se jednom ipak udati i ispuniti tu najvažniju ulogu koju joj je društvo namijenilo. Pa su hrvatske televizije tako ženi omogućile da gleda svoju sapunicu nakon što muža isprati na posao, pa jednu poslije odlaska na plac, pa jednu dok sjecka luk i priprema mužu ručak, pa zatim sljedeću dok zajedno uživaju u desertu, pa iduću dok hranitelj obitelj konzumira svoj zasluženi popodnevni sanak, a odnedavno im je bogami omogućeno i da pogledaju još pokoju i zajedno, poslije Dnevnika i prije spavanja, kako bi se oboje uvjerili da žive jedan ovjeren malograđanski život u kojem je sve na svome mjestu – aktivna uloga muškarca hranitelja, kojemu je dozvoljeno, ako ne i poželjno imati ljubavnicu, te pasivna i ovisnička uloga žene koja utjehu za neispunjene snove pronalazi u hipnotičkom buljenju u televizor kao da je u toj kutiji rješenje svih njezinih problema, bilo da je sama ili u lošem braku.
Eto, to je ono što me prenerazilo. Ono što me u ovoj priči plaši, činjenica je da se o svim tim stvarima šuti. A tišina je često čak i opasnija od zvuka i šarene slike.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
