‘Ples smrti’ Darka Macana i Danijela Žeželja prva je priča u povijesti o možda najmoralnijem i najuzornijem liku iz Marvelovog svijeta na kojoj nije radio nijedan Amerikanac.
Mjesto radnje je džungla Kolumbije. Vrijeme radnje je neprecizirano, ali uzmimo da su osamdesete. Američka vojna jedinica po zapovjedništvom narednika Soloa nalazi se u srcu Kolumbije s ciljem otimanja novca od korumpiranog bojnika kolumbijske vojske. Njih petorica zapinju u kaosu džungle i nalaze se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Ostali su bez veziste i radija, a zalihe i moral su im na nuli. Svjesni su da smrt dolazi po njih i sve što mogu napraviti je odigrati na sve ili ništa. To i čine i otimaju skupinu djece te pred potjerom plaćenika unajmljenih od narkokartela bježe u proboj bez cilja. Svjesni su da je sve gotovo i da samo odgađaju neizbježno. No, kad se sa neba spusti lik u stars and stripes kostimu, tamni oblaci kao rukom prebrisani, gotovo pa nestaju. No, što su bliži spasu i pitanja je više. Čitava misija, njezin motiv, (ne)djela vojnika, njihov smisao, opravdanost i ciljevi – samo su neka od pitanja na koje nema odgovora, a Kapetan Amerika ih traži. Traži, ali nailazi na zid šutnje. I Kapetan Amerika shvaća da nije sve onako kako bi trebalo biti, da je situacija mnogo zamršenija nego što bi trebala, što bi smjela biti te na koncu shvaća kako je mala granica od saveznika do smrtnog neprijatelja.
Narednik Solo, vojnik, ali i šaman koji budućnost čita iz karata, to radi iz posebnih karata, onih koje na naplatu stavljaju sve učinjeno ili neučinjeno u igri zvanoj život. Ljudi opraštaju, život ne oprašta, a karte koje je već u prvom kadru ovoj skupini vojnika podjelio taj „zajebant“, odaju nam njihovu sudbinu. Smrt je neizbježna jer je odavno negdje tamo zapisana. Vidjevši dolazak Kapetana Amerike, vojnici dobiju nadu, no ona je samo lažna, jer oni su zapravo već mrtvi, samo to još ne znaju. To zna samo Solo. I sve šta mu preostaje je pokušati odgoditi neizbježno. Pa makar i po cijenu izdaje i užasa.
Koliko god paradoksalno zvučalo, s obzirom na Marvelov relativno naivan i pomalo banalan svijet, „Ples smrti“ je poprilično zahtjevan i težak strip. Zagrobni život, duše koje proživljavaju pakao na nekom nedefiniranom mjestu, negdje na pola puta između sna i jave, u svojevrsnom limbu i pastir-vrač koji svoje stado vodi u put bez povratka, elementi su koji ovaj strip definitivno odvajaju od uobičajenog stila koji je specifičan za sve Marvelove junake. Macan i Žeželj u rukama čuvaju adut, nepobjedivog džokera, to je autorska elegancija kojom na komadiće drobe banalnost Marvelove poetike, dodavajući tom jednostavnom jelu ključne začine kao što su zlokobnost, brutalnost i necenzuriranost. A pritom čvrsto ostaju u Marvelovom univerzumu zadržavajući osnovne njegove postulate. Kad dublje malo zakopamo, ispod svih tih slojeva tuge, boli, smrti i izdaje koje glavni protagonisti nose sa sobom, ovaj strip ipak zadržava ono što je ključno za Marvelov svemir – katarza i tračak optimizma. Istina, na Macanov način, ali ipak…
U „Plesu smrti“ nema dinamične zaigranosti i nezahtjevne akcije. Nosivi stup ovog stripa je katalog mračnih slika koji se poput dijapozitiva na projektoru vrte i mijenjaju jako sporo, u lijenom, vrućem i masivnom trip-hop ritmu, sugerirajući da su svaka izgovorena riječ, svaka sličica i svaki kadar jako bitni. Naracija, kako ona pripovjedna, tako i ona vizualna je tečna i ujednačena, a ritam se ne gubi. Pozornost čitatelja od početka do kraja ne slabi, dapače, Žeželj svojim umijećem crtanja i brigom za detalje kod istih stvara nevjerovatan hipnotički doživljaj. Ipak, ono što me najviše razvalilo kod ovog stripa je odluka Darka Macana, da ne ide lakšim putem već da sam sebi zakomplicira stvari te da glavnog junaka otrgne iz poznatog mu ambijenta i smjesti ga u vukojebinu u kojoj nema ničega. Ničega opipljivog, ali puno previše simboličnog. Ovdje nema jasno određenog i uniformiranog negativca koji drži svijet u šaci, ovdje nema nezaštićene američke obitelji koju treba spasiti, ovdje nema djece koja su u opasnosti. Mislim, djece ima, i to djece koju treba spasiti, no nije to baš sve tako crno-bijelo. Čak nije ni sivo. Previše je tu jako graničnih boja i jasno je da je Macan Kapetanu Americi, ubacivši ga u ovu priču, dao možda i najteži zadatak u njegovoj, uzbuđenjima krcatoj karijeri. Svoje (ne)prijatelje ne može i ne smije spasiti. Tom me odlukom Darkom Macan podsjetio na Jojia Habua, epskog heroja iz fantastične sage „Vrh bogova“ (remek djelo Jira Taniguchia i Bakua Yumemakura), koji je sve što je u životu radio, radio je na teži način. Ali na način koji se pamti i koji se ne zaboravlja. Habu je postao mit, a kako stvari idu, ni Macan nije daleko od toga.
„Ples smrti“ Darka Macana i Danijela Žeželja prva je priča u povijesti o možda najmoralnijem i najuzornijem liku iz Marvelovog svijeta na kojoj nije radio nijedan Amerikanac. Bez obzira na činjenicu da osobno ne preferiram Marvelove stripove i općenito fascinaciju sveamerčkim superherojima, ne možemo zanemariti sve ono što u svijetu stripa predstavlja Marvel. Kad pričamo o stripu, Marvel je vrh, a mi moramo biti ponosni na činjenicu da su dva hrvatska stripaša dobila čast, ne samo da rade strip o omiljenom američkom heroju, nego da ga čak i bez pardona demistificiraju. Sportskom analogijom, to je jednako kao da, ne znam, Luka Modrić i Darijo Srna u dresu Barcelone hrane loptama Lea Messija ili da u tandemu Jasmin Repeša i Neven Spahija sjede na klupi Los Angeles Lakersa. Ovim uratkom su se Macan i Žeželj, ako ne već popeli na sam vrh, onda barem približili osvajanju stripovskog Mount Everesta. Svaka čast!
Ocjena: 8/10
Izdavač: Fibra