U četvrtak je u kinu Tuškanac otvoreno drugo izdanje festivala Berlinale Special koje u suradnji s Goethe-Institut Kroatien predstavlja šest filmova sa jednog od najprestižnijih svjetskih filmskih festivala, onog u Berlinu.
Zagrebačka publika će tako imati priliku pogledati sljedeće filmove originalno predstavljene u Berlinu: “Dječaku treba svježi zrak” (2018.), “Oray” (2019.), “Obična žena” (2019.), “Gundermann” (2018.), “Razbijačica sustava” (2019.) i “Djelo bez autora” (2018.).Na otvorenju je u sklopu novog programa kina Tuškanac nazvanog Kinofonija održana projekcija glasovitog eksperimentalno-dokumentarnog nijemog filma “Berlin, simfonija velegrada” iz 1927., uz glazbenu pratnju sjajnog domaće space/jazz/fusion kvarteta Chui, koji je posebno za tu prigodu skladali i uživo izveli originalnu prateću glazbu.
„Berlin, simfonija velegrada“ je film redatelja Walthera Ruttmanna koji, uz film „Čovjek s filmskom kamerom“ iz 1929. poljsko-sovjetskog redatelja Dzige Vertova, predstavlja glavni primjer tzv. simfonije velegrada, filmskog žanra iz razdoblja nijemog filma koji je kombinirao dokumentarni i avangardni filmski pristup. Veliki utjecaj na te filmovi izvršili su moderni umjetnički pravci poput kubizma, konstruktivizma i impresionizma.
“Berlin“ je podijeljen u pet činova. Prvi čin sadrži i prolog koji prikazuje dolazak vlaka na željezničku postaju sa tablom na kojoj piše Berlin. Glazba Chuija u tim trenucima je vjerno dočaravala ono što gledamo, tako da se u prvih mah trebalo prisjetiti kako je riječ o nijemom filmu, te da zvukovi pištanja lokomotiva i zveckanja šina nisu autentični, već glazba koju bend izvodi.
Film je konstruiran tako da priča priču o jednom danu velegrada, činovi su podijeljeni tako da prikazuju zoru, jutro, podne, popodne i večer. Zora prikazuje usnule ulice na kojima se jedino kreće vrećica nošena vjetrom, zgrade sa spuštenim roletama i nepomične izloge trgovina. No čak i tada grad je živ, ispod tih nepomičnih ulica kolaju vodovod i kanalizacija. Prateća glazba u tim trenucima je tihi sporopulsirajući tutanj koji sa vremenom postaje sve glasniji. Uskoro se u kadru pojavljuju prva bića, žandar i njegov njemački ovčar, lutajuća mačka, neizbježni gradski golubovi, neko sređeno društvo sa balonima koje se vjerojatno tek vraća kući iz noćnog provoda. Uskoro, budi se prva smjena, udarnici kreću u tvornice, pokreću se strojevi, otvaraju se prve radnje. Krvotok grada počinje sve brže kolati, te sve jači puls zadaje i uigrana ritam sekcija Lovrenčić-Levačić (koja osim što zadnjih par godina svira u Chuiju je također već neko vrijeme i ritam sekcija Kriesa).
“Berlin“ je sniman tijekom perioda od godine dana i karakterizira ga obilato korištenje sovjetske teorije filmske montaže. Sergei Eisensteinje smatrao da je montaža „živčani sustav filma“ i ono što definira filmski jezik i razlikuje ga od ostalih sličnih umjetničkih pravaca. Montaža je ono što nam priča priču ovog filma. Teško je reći je reći jesu li neke scene ipak odglumljene, kao na primjer pad u rijeku Šprevu pred zabrinutim prolaznicima ili ulična kavga, ili je samo riječ o vještoj montaži. U svakom slučaju uspješno je ostvaren dojam naracije, te se pažnja gledatelje drži dinamičnim izmjena kadrova koji simuliraju ritam grada koji čas ubrzava, čas usporava. Chui je tu naraciju i ritam uglavnom nastojao pratiti sa svojom svirkom. Prizore pauze za ručak tako na primjer prati usporenje tempa i smirena, relaksirajuća melodija, dok završni čin u kojem je prikazan berlinski noćni život kulminira u ritmu techno partyja.
Ponegdje su si Chui ipak dozvolili slobodu da sa svojom glazbom sugeriraju atmosferu prizora koji bi sa drugom glazbom mogla imati drugačiji ton. Kad se prvi put pojavi ritam marša prati ga glazba koja prizore gradske popodnevne dokolice čini osunčanima, poletnima i radosnima. No idući put kad se pojavi ritam marša on prati prizore vojnih odora i marširanja vojnika kroz ulice, te ja glazba ovaj put puno zlokobnija.
Motivi Walthera Ruttmanna su primarno bili estetske prirode, te film nema izraženu političku agendu. Ipak, neki prizori se mogu shvatiti kao društveni komentari, poput alterniranja prizora ulaska radnika u tvornice i utjerivanja stoke, ili scena koja bi se mogla shvatiti da je odlazak u tvornicu sličan odlasku u zatvor. No, mi iz današnje perspektive znamo ono što Ruttmann tada nije znao, te film danas ima drugačiju sociološko-politološku prizmu kroz kojeg ga promatramo. Film naravno prikazuje Berlin točno po sredini razdoblja između dva velika rata. Berlin je u to doba jedan od glavnih intelektualnih i kulturnih centara Europe i Svijeta (a tu je i uvijek moćna njemačka industrija). Njemački ekspresionizam koji se ponajviše očituje u filmu i arhitekturi je na svom vrhuncu, 1927. je godina u kojoj Fritz Lang snima svoje remek-djelo “Metropolis”. Berlin je tih godina grad velikih, monumentalnih ideja. Neke od tih ideja pretvorile su se u dobro, ključna djela znanosti i umjetnosti 20. stoljeća, neke od tih ideja pretvorile su se u zlo. Iz današnje perspektive nemoguće je ne primijetiti Židove s tradicionalnim bradama i zulufima kako slobodno šeću ulicama među ostalim građanima, ili kad kamera u nekoliko navrata klizi po izlozima trgovina ne sjetiti se Kristalne noći i svega što je uslijedilo.
Postaja na koju vlak sa početka priče ulazi je Anhalter Bahnhof, zgrada koja nije preživjela 2. svjetski rat, kao ni Hotel Excelsior preko puta nje, nekoć najveći hotel u Europi, također s istaknutom ulogom u filmu. Prva žrtve savezničkog bombardiranja Berlina bio je jedan slon u zoološkom vrtu. Jeli to bio baš taj slon kojeg vidimo nekoliko puta tijekom filma? Ili je to možda ipak bio jedini od ukupno devet slonova iz berlinskog ZOO-a koji su preživjeli rat?
Kad iz današnje perspektive promatramo film “Berlin, simfonija velegrada“ moramo se zapitati kako je moguće da je jedan tako moderan, progresivan i živ grad, grad u kojem se radilo, smijalo, plesalo, pjevalo, igralo i stvaralo najvišu onodobnu umjetnost, u samo nekoliko godina postalo središte mraka, jedan od najgorih stvarnih Mordora koje svjetska povijest pamti? Moramo razmišljati o tim pitanjima i pokušati razumjeti odgovore na njih, kako bi spriječili da se ono najgore iz povijesti čovječanstva ponavlja. “Berlin, simfonija velegrada“ je danas zanimljiv i relevantan i kao vrhunsko djelo filmske umjetnosti i kao prozor u važno razdoblje svjetske povijesti.
Chui su upravo ovih dana objavili svoj peti album “Iz kapetanovog dnevnika”, čiji zvuk opisuju kao svoj najžešći dosad, odnosno sa dosad najvećim naglaskom na drugi dio jazz-rock jednadžbe, te inspiriran znanstvenom fantastikom. Ta čvrstina se svakako čula i u glazbi koji su skladali za ovaj film. Prateća glazba koju su izveli bila je moderni komad jazz-rock fuzije, sa karakterističnim sklonostima sa zarazne funk ritmove, te bojanje zvuka space tonovima klavijatura glavnog arhitekta Chuija Tonija Starešinića. U manje kompaktnim dijelovima kompozicija je ostavljeno najviše prostora za Vojkana Jocića da se odmakne od miksete i prihvati malo free-jazz improvizacija na puhačkim instrumentima.
Struktura filma podijeljenog u pet činova, odnosno prolog i pet činova, otprilike jednakog trajanja je takva da je prateća glazba zgodno podijeljena u šest zasebnih suita. Nadam se da postoji zvučni zapis koncerta i da će u nekom obliku doživjeti reprizu jer bila bi prava šteta da ostane jednokratno iskustvo. Film “Berlin, simfonija velegrada“ je doživio brojne slične prateće projekte u inozemstvu, od kojih su neki objavljeni kao soundtrack albumi. Također se nadam da će Kinofonija uistinu postati redovan ciklus u Tuškancu. Nakon odjavne špice filma uslijedio je veliki aplauz, koji je završio tek nakon što je benda izašao na treći naklon publici.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
