Malo si tko može dopustiti da iziđe na pozornicu i ponaša se na način ‘ja nisam ovdje zbog vaše zabave, već radi svoje’.

Ali ako je to Lee Konitz, alt-saksofonist koji je prošlog tjedna navršio 86. rođendan, u pratnji kolege koji sve usklađuje, prilagođavajući se svakoj njegovoj gesti, onda se – sve može; čak i bez padobrana. Pogotovo kad je na klaviru svestrani Dan Tepfer, s kojim je 2007. godine snimio „Duos with Lee“. Majstor junior iza kojeg je ulazak na Gouldov teren, i to samostalnom izvedbom „Goldbergovih varijacija“ iz 2011. godine.
E, onda, čak možeš zaboraviti ponijeti saksofon na turneju. Što i nije neobično, ta Konitz je ‘cool’; posljednji preživjeli… Jedno od imena koja povezujemo s ‘cool jazzom’, iz Tristanove škole koja je imala odlučujući utjecaj na bebop i avangardu; sjetimo se da su i Braxton i Zorn učenici saksofonista iz škole starog Lennieja Tristana.

Večer je otvorio Davor Hrvoj, novi umjetnički voditelj festivala Jazz.hr, koji je na tom mjestu zamijenio A. T. Šabana. Razdraganom i luckastom Konitzu Neven Frangeš uručio je Porina za poseban doprinos džezu. Slušali smo Konitza u ovom životu i prije, bilo je to 2006., u kinu Studentskog centra, kao bendlidera ansambla pod umjetničkim vodstvom saksofonista Ohada Talmora. No, ne može se to usporediti s relaksiranom svirkom od sinoć. Svirkom u free-maniri koja polaže prvenstveno na melodičnost, a energičnost i stresnost ostavlja na sporednom kolosijeku. Svirkom u kojoj umjesto standarda čuješ ‘soundalike’ melodijske linije, s akcentima na ‘krivim’ mjestima. S atmosferom koja više priliči klupskoj svirci, Konitzovim pjevušenjem melodije, dobacivanjima iz publike, zborskim pjevanjem teksture…

Nije to svirka na razini „Live in Birdland“, nije Tepfer Mehldau, ali je zato Konitz bio u elementu – isti onaj standardofag – nije mu davao ni da diše… Ostavio bi Tepferu, najčešće, tek oko četiri takta da se iz sustavnih reharmonizacija vrati na kičmu progresije i onda bi temu još izvitoperio do neprepoznatljivosti. A kako se strpljenje isplati, Tepfer je dobio svojih pet minuta i izveo varijaciju br. 17, nakon čega su još skupa odsvirali „Out of Nowhere“ sa Tristanovim komentarima, te se s „Darn That Dream“ vratili na bis i završili koncert u 21 sat. Kad publika dođe na koncert, ovaj počne i završi, ponedjeljak može postati novi petak. Ja sam za! Apsolutno!