Nova, četvrta po redu zbirka pjesama varaždinskog pjesnika.
Matko Abramić iz Varaždina široj je javnosti poznat kao pjesnički performer i izvođač serije poetskih performansa „Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu” koju izvodi od 2017. do 2021. godine na domaćim i međunarodnim pjesničkim i inim festivalima u Grčkoj, regiji i kod nas, tu negdje, doma. Autor je već otprije i triju objavljenih zbirki poezije, a prošle je godine osvanuo kao član poetskog zbornika „Di si bio 2020: stihovi pod maskom”. Ta je skupina autora i autorica prikupljala donacije za obnavljanje knjižnice u Petrinji razrušene potresom. Pored književnog rada ‘iznutra’, urednik je u izdavačkoj kući Sandorf pri kojoj objavljuje najnoviju zbirku džepnog formata pod naslovom „Reci mi… (stihomašina)” u ediciji Planet.
Za razliku od generacije koja Zeitgeist ovjekovječuje novodobnim fuzijama, na pamet padaju sinteze trapa i metala pomoću aplikacija i loop-pedale, Matko je jedna od rijetkih osoba koja se u javnom prostoru služi reliktom pisalačke profesije. Kuckajući na pisaćoj mašini koja je isčeznula ispred zadaće čitave epohe, one informatizacije suvremenog autora, Matko dekodira gradske slike slučajnih prolaznica i prolaznika u verbatim, pospremajući ih poput mnogih slam-pjesnika u naftalin [sic] javne intime. No, on slam-pjesnik nije, jer ako su slameri na svojoj misiji, ‘svidjeti se pod svaku cijenu’, scenska podvrsta stand-up komedije, naš poeta ponajprije je svjetioničar među uličnim sviračima.
Poezija ove zbirke, posvećene majci, sastoji se od šezdeset pjesama razgranatih u tri ciklusa, „Crni val”, „Pomalo” i „Još jednom”, a otvara ih citat pjesme „Steve McQueen” Nicka Cavea te jedna od triju fotografija na kojima se kuštravi autor sakriva iza okvira sunčanih naočala. Lirika je u osnovi destrukturirana fragmentarnim stihovima bez kontinuiranog ritma nalik šrapnelima pjesni ljuvenih bez ambicije se nastaniti u strofama, dolazeći iz srčike uličnog svirca koji objeručno kroti nadiruću bujicu života. Ulica na kojoj Matko piše je danas otuđeni prostor, pozornica restrikcija koja ispod prijetećih slogana coola totalitarizira ravnodušnost prolaznika koji ionako monetiziraju svoje slobodno vrijeme skrivajući iskru u očima od onih sebi sličnih za svoje kibernetske blizance i samonametnute obaveze. Ulica ne generira poeziju, kao nekad, sama od sebe.
U topologiju Matkograda prodiru citati stihova ili motiva iz indie-rocka, ponajprije onih autora koji se u nastupu pojačavaju medijem gitare, poput Ivana Ščapeca, Matkovog sugrađanina, čijim distihom poentira svoj distih ili Jona Spencera s evokacijom „eksplozije bluesa”. Dioklecijanovu palaču uklopit će s Azijom, kao i Split s Beogradom, a refulima pop-kulturnih utjecaja Kanda, Kođa i Nebojša svojom su lirikom oteli pazar Đavolima.
Hvatajući trenutak i prenoseći ga u liriku koja se može pročitati i na autorovu instagram profilu, autor se odriče originala, dokumentirajući rezultat diseminacije polaroidom. Dijeli generacijske uzore, kao što i velikodušno prihvaća njihove falinge, semplirajući stihotvorne postupke koji rimama učvoruju misli, a naposljetku se ostvaruju kao poštapalice. Mnogome će se pjesniku koji drži do zadane teme i razrade motiva od ovako anarhoidne versifikacije podići kosa na glavi, već i stoga što Matko ide korak dalje: čas nesinkrono rimuje, a već iza ugla pušta stih u slobodu. Iako, tu je paradoks ove poezije: ekspresija je pogurnuta prema rezultatu – proces je dio performansa, a pjesma se ‘kiseli’ na tuđem hardu ili među memorabilijama na minulo ljeto.
Poezija „Stihomašine” tlocrt je privatnog prostora i/ili njegovo iskustvo u stihu, skupa sa svojim nadanjima i proplamsajima. Snapshot slučajnog susreta, a postoji li međuprostor i čime je on ispunjen ionako nije na nama – dobili smo tek koordinate. Stilska razbarušenost čak je i simpatična na razini dokumenta, sve dok glede & unatoč poezija često ispadne hermetična, što prati Matkove pjesme već otprije.
Poezija koja nije ni očuđena niti sadržajna, čak nema niti neki svoj flow, ima dron koji destilira poetske silnice preko stranice papira, usprkos pretpostavci da će na motiv (uglavnom!) naručiteljica odgovoriti čistom formom. No, čistoća izostaje, a sud ostaje na publici, koja na autorski primjerak ostavlja i dobrovoljni prilog. Ukratko, Matko je trubadur ekonomije flerta s gradom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
