‘Melancholia’ – smrt nikad nije izgledala grandioznije

Podatak da je ideja za novi von Trierov film nastala tijekom jedne od njegovih seansi prilikom liječenja od depresije, nimalo ne iznenađuje – film koji se bavi depresijom, mora prije svega poznavati depresiju.

‘Melancholia’

Da je Lars von Trier još uvijek u svojoj “top” formi, uspješno je prezentirao u Cannesu na presici nakon filma. Suosjeća s Hitlerom, malo se našalio oko nacizma, sebe nazvao nacistom, porekao i ispričao se. Persona non grata, presudiše oni i zabranili mu tako pojavljivanje na njihovom festivalu, na kojem je do sada predstavio većinu svojih filmova i osvojio sve najprestižnije nagrade. Film je međutim ostao u konkurenciji za Palme d’Or, iz koje je kao pobjednik izašao “Tree of Life“ Terrencea Malicka. Nagrada za najbolju glumicu zasluženo je pak otišla u ruke Kirsten Dunst koja je za ovaj film uložila i preko svojih kapaciteta. Rastegnula je svoje granice uzduž i poprijeko i koliko god mi nikad nije bila pretjerano draga, nemam za nju ništa osim hvale. Usporedbe filma s već spomenutim precijenjenim Malickovim “Tree of Life“, Vinterbergovim “The Celebration“ (prvi dio filma), ili možda čak najviše s hitom s ovogodišnjeg Sundancea, “Another Earth“, kojeg sam pogledao netom prije pisanja ovog teksta, neizbježne su, istina. Svakako u svojoj temi imaju dodirnih točaka i sličnosti, no “Melancholia“ je jedinstveno i nezaboravno filmsko iskustvo, kao ni jedno do sad.

O čemu je riječ? Preludij Tristana i Izolde. Mrtve ptice padaju oko Kirsten Dunst, posrnuli konji, mladenka u okovima. Sudar planeta. Smak svijeta. Vraćamo se unatrag. Na ogromnom imanju svoje sestre Claire (Charlotte Gainsbourg) i njenog muža Johna (Kiefer Sutherland), mlada djevojka Justine (Kirsten Dunst) i njen izabranik (Alexander Skarsgård) slave svoje vjenčanje. Justine pratimo u njenom nemiru od samog početka svečanosti. Odsutna je, tjeskobna i destruktivna, a u to stanje upada sve dublje tijekom večeri. Zagledava se u zvijezdu, tetura uokolo užarenih obraza i suznih očiju. Večera okuplja i njene rastavljene roditelje (Charlotte Rampling i John Hurt), a tenzije među članovima obitelji rastu. Majka je cinična i netolerantna, napušta slavlje; otac pije, šef nepodnošljiv u svom nastupu, Claire upozorava Justine na njeno ponašanje. Mladoženja napušta slavlje. U maniri “Dogme“, radnja se događa upravo ovdje i upravo sad i prvi dio filma podsjeća na redateljeve ranije radove. Von Trier se ne bavi objašnjavanjem prošlosti među likovima i njihovim međusobnim odnosima. Na neka pitanja ovdje nećete dobiti odgovore, niti redatelj mari za njih. Njegov fokus je sama srž situacije, ne i njene okolnosti. Zemlji se približava planet Melancholia, i dok John tješi obitelj kako će samo proći pored Zemlje, stanje Justine se pogoršava. Ostavljena bez mladoženje, bez posla, ostaje kod sestre ne bi li se oporavila. No ne može jesti, ne može hodati, ne može se oprati. Osjeća da će Melancholia udariti u Zemlju. Kad postane jasno da će se to i dogoditi,  uloge tada iznenada postaju obrnute – stanje Justine se popravlja, spremna je na najgore; Claire postaje krhka, raspada se pod pritiskom.

Redatelj je posebnu pažnju posvetio upravo tom dijelu razvoja Justine, povezujući njeno stanje sa problemom koji nastaje izvan nje, neovisno o njoj. Njen pesimizam, depresija i iščekivanje najgoreg pripremilo ju je na katastrofu i u tim finalnim trenucima snažnija je od dotad sabrane i racionalne Claire i predstavlja oslonac i glas razuma. Smak svijeta, pretpostavljam, nikad niste vidjeli u ovakvom izdanju. Nema bučnih vijesti, najava, izvještaja s televizije, vrištanja, rušenja gradova i mostova. Tek pojedinac u intimnom proživljavanju svog straha, u iščekivanju kraja.

Lars Von Trier je nesumnjivo jedan od najvećih vizionara u današnjoj filmskoj industriji. Njegova hrabrost i jasnoća vizije ruše barijere između ekrana i gledatelja, a emocionalne dubine, snažne i nepatvorene emocije prožimaju se kroz sve njegove uratke. Njegovi glumci uistinu kao da žive svoje likove. Postaju ono što glume; precizni su, dimenzionirani, sa slojevima ispod svojih površina, a snažne i maestralne izvedbe dolaze kao najprirodniji produžetak redateljeve vizije.

“Melankolija“ je film koji nas na racionalnoj, podsvjesnoj, fantazmagorijskoj i duhovnoj razini stavlja licem u lice sa smrću. Ne sjećam se da sam ikad prije vidio film koji na toliko intimistički, sveopći i sveprožimajući način govori o apokalipsi. Apokalipsi planeta i svih ljudi. I iako je smrt kao tema i kao sudbina likova nešto na što smo naviknuli na filmu (neke nas pogađaju, s nekima suosjećamo, s nekima ne) – ona nikad nije bila ovako grandiozna, prekrasna u svojoj neizbježnosti i mračnoj moći. Nikad nije bila toliko bliska. Ovdje se smrt događa svima. Ne događa se nekome od likova u šarenoj visokobudžetnoj slikovnici. Naturalistički i refleksivan prikaz smaka svijeta suočava nas sa vlastitim krajem. Sve umire, za svime žalimo, od svega se opraštamo – baš kao u neminovnosti vlastite smrti. Spektakularno finale u kojem se strašno isprepliće s predivnim, neki su od najmoćnijih kadrova na filmu ikad.

Ocjena: 9/10

(Zentropa Entertainments, Memfis Film, 2011.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X