Mike Watt & The Missingmen – avangardna glazba za radničku klasu

Ne samo tridesetgodišnjica izlaska albuma ‘Double Nickels on the Dime’, Minutemena, kao jednog od najuzbudljivijih 80’s bendova, bila je povod koncertnog ukazanja Wattovih Missingmena, koje je iz rupa sređenog građanskog života izmililo mnoge, čak i eminentne, predstavnike lokalne generacije X.

Mike Watt & The Missingmen u Močvari (Foto: Martina Dedović)

Devet godina od koncerta u KSET-u, kad je Mike Watt, basist zadnje inkarnacije (umirućih; R.I.P.) The Stoogesa i ujedno jedan od doslovno najradišnijih ljudi u našoj glazbenoj ekumeni, sa The Secondmen predstavio svoju post-punk operu, nešto je slično ponovio sinoć u Močvari. Opereta „Hyphenated Man“ je nadahnuta slikarstvom velikog antropologa Breughela, a naslov odlično funkcionira za slangovsko gruvanje epiteta jednog na drugi, rizomatski, po kakvom je post-punk i jedinstven; upravo kao jezgrovit način izražavanja.

Na bisu je Watt urlanjem (opet!) zazivao Johna Coltranea iako su prve ‘arije’ opernog uprizorenja, u baritonu, nimalo lirskom, više intoniranom glasom nedjeljnopopodnevnog spikera, zazivajući iskričavost Gibbyja (po buttholovski!) i P.W. Longa (po mulovski!). S vremenom je nastup tonuo u tištu tihost, a čak i paternalističku refleksiju, odolijevajući padu u poslovični kič kakvom je sklon jedan Phil Collins, što je natrpanost kluba prisutnošću posvećenih samo frapantno podcrtavala.

Dok je k raspletu opere gitarist Tom Watson vodio riffovanjem a la „Ice Cream For Crow“, Wattova je bas-gitara neobično plosnato naštimana, što mu omogućuje spektar scenskih, ritmičkih i solo-operabilija, u kombinaciji s pjevanjem ili spoken-wordom koje frontmenskoj ulozi, uistinu daju obol tzv. opernosti. Naposljetku, s 30 pjesama u 45 minuta – odnosno 30-im koncertom na 30-i dan turneje! – te više nego li doslušnim bubnjanjem Raula Moralesa; svog u prijelazima, a sazdanog iz čistog šusa i druka, nižepotpisani je doslovno pomislio kako je uživo čuo izvedbu „Trout Mask Replice“; tako da je suzio, dok su drugi pljeskali.

U koncert smo ušli s faux-folkerima iz britanske grupe Guess What; klavijaturista i bubnjara s crvenim turbanima i futurističkim aksesuarima, nećemo oblatiti spomenemo li Talibam!, jer je to već učinila publika stvorivši nesigurni amfiteatarski kvorum, inače rezerviran za frendove i domaće. Belgijsko-francuski neo-punk kantautor L’oeillère izvođačko je mjesto zauzeo ispred klupskog DJ-pulta, na maloj pozornici. Sam nastup, usprkos artističkoj ambiciji i nije bio odviše impresivan, no za scensku kuražu pobrinuli su se sami Missingmen koji su i turbaniste i artista pozvali na bis, u izvedbu četiri zajedničke skladbe Minutemena, na kojoj se i vremešno konstituirana publika itekako probudila iz mrtvih. Bio je to, kao što je glasio grafit kod Frizerske škole na Savskoj, sjajan primjer da umjetnost nema alternative, čak i kad avangardnu muziku za buntovnu djecu proletarijata iz zemlje nesvrstanih rade notorni pripadnici američke radničke klase.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X