Iako su mnogi defetisti mislili da se to nikada neće dogoditi, došao je ipak i taj dan kada je konačno upokojena jedna od najdugovječnijih emisija Nove TV, ‘Red Carpet’!
Pa iako je o pokojniku uobičajeno govoriti sve najbolje, možda bi, od slučaja do slučaja, bilo pametnije i poštenije prema svima koji su ga poznavali, a posebno prema njegovim nasljednicima, biti iskren i nazvati stvari pravim imenom. A u ovom slučaju prava istina jest da je pokojnik bio seronja, licemjer, đubre i društveno štetna pojava koja je u amanet hrvatskom novinarstvu i sirotim im konzumentima ostavila dubok, možda čak i neizbrisiv trag najnižeg senzacionalizma, gnoja koji se iz vlastitog upaljenog apscesa prelio i kontaminirao i one, uvjetno rečeno, ‘zdrave’ dijelove novinarskog tkiva.
Kad je bio mladić, Red Carpet je imao potencijala. Ozbiljno, sjećam ga se kao klinca i odgovorno tvrdim da nije bio tako loš i da je, unatoč neodgovornim roditeljima, mogao daleko dogurati. Bio je skroman, zanimalo ga je svašta, bio je svestran, a unatoč površnosti koja često krasi mlade, ponekad i oštar kritičar raznih društvenih pojava kojima se bavio. Iako nikada nije bio ni sofisticiran, ni obrazovan, ni zgodan, dalo ga se gledati bez mučnine i popratnih kontrakcija. Onda se jedno jutro probudio, pogledao u ogledalo i odlučio postati pizda. Što ga je pak potaknulo na ovu metamorfozu nije poznato, možda se tek pokušao asimilirati, možda se htio svidjeti svima, nije ni važno. Bitno je da je odjednom od mediokriteta postao arhetipski simbol medijskog zla koje je odlučno gazilo sve pred sobom, ponajviše dostojanstvo i inteligenciju gledatelja. Ego mu je rastao proporcionalno s gledanošću, a njegov se nemoral, kako to obično biva u onih s uznapredovalim ego-tripom, ponajviše očitovao u takozvanom ironijskom odmaku kojim je s visine, s kurvanjskim smiješkom gledao na sve pojave u ovome društvu, a ponajviše na one koje je sam izgenerirao. Što je pak bio veći gad, to su mu više rasli krediti kod oglašivača, pa se kao neki predsjednik nogometnog kluba razmetao parama, tutkao ih u dekoltee, lijepio ih očajnicima na čelo, zadovoljno traljajući ruke nakon svakog novog poniženja. Uz onu narodnu ‘nije beg cicija’, plaćao je nesretnim ljudima operacije, vjenčanja, stavljao ih u najnevjerojatnije ponižavajuće situacije samo da bi ih mogao ismijati javno i narugati se njihovoj intelektualnoj inferiornosti. U jednoj je fazi, nedugo prije smrti, precijenio vlastite kapacitete, umislio i da je relevantan faktor, ugledan član medijske zajednice, pa si je dopuštao komentirati i one stvari, ljude i događaje koji su bili daleko ili potpuno izvan njegova dosega razumijevanja.
Njegova bolest je trajala dugo i nije prošla bez posljedica; zagnojio mu se i daleki rođak informativni program, zagnojila se crna kronika, a vrlo je vjerojatno da će se trag ove opasne bolesti očitovati još dugo, u generacijama emisija koje tek trebaju biti osmišljene, poput sifilisa koji u naturalističkim dramama ostavlja genetske posljedice na one nedužne, čije vrijeme tek treba doći. Pa i bez imalo naivnosti da ga je njegov vlastiti roditelj do smrti zatukao lopatom po glavi iz altruizma ili pijeteta prema žrtvama koje je posijao, bez nade da je ovo kraj medijskog nemorala, ipak nam preostaje makar trunčica zluradog likovanja što je vrijeme njegovog orgijanja zauvijek za nama. Nekim pokojnicima treba sasuti u mrtvu facu da nikada nisu ni zaslužili biti živi. Nema više Red carpeta, oh happy day!
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=oma9nsPimqI[/youtube]
PS: Ovo se nikad nije vrtjelo na Red Carpetu – mi ovaj klasik postavljamo prigodno:)