Njegovo ime je – Kovač. Kaj. Kaj Kovač

Ima Mate. Bio Mišo. I onda je Ivana, ali ona je prezimenom samo. Ima i Mario. I onda je neki priličan bazen ako ne skočimo do ex fudbalera prezimenjaka.

Miroslav Evačić i Kaj Kovač (Foto: Dalibor Grubačević)

Rasplelo se ne toliko Kovača pred svjetlima pozornice. Mišinu karizmu i legendu poznajem, ali nije da bi baš nešto pretjerano davao priznanje. Više je bio pojava, pojam i brk nego što bih mu skidao kapu za glazbene rekorde do devedesetih. Mario Kovač je jedan od rijetkih renesasnih ljudi terena kojem uglavnom sve čega se prima polazi za rukom, brkom, kosom i majkom. Poglavito ako osvjedočenog hajtera cover bendova pri ukazanju njegove inkarnacije D Elvis uspije preobratiti u uživatelja njegove stage persone kao nekog Lynchovog noćnomornog ali apsolutno duhovitog i humornog Elvisa.

No, redovito surfajući po koritu rijeke Drave i osluškujući koliko žubori od račve do vira, prošlog sam tjedna imao prilike i časti upoznati još jednog Kovača. Dirljivog, veselog, usredotočenog, živahnog sedamdesettrogodišnjeg mladića Ivana Kovača nadimkom Kaj. Trubača i pjevača iz Koprivnice. Lika kojeg je “izmislio” Miro Evačić na svom izvanrednom aktualnom studijskom albumu “N.e.w.s. blues” kroz singl “Grabo kopam”. Poglečte ako još niste, daleko je to od svih stilskih ladica u kakve Rvati vole stavljati i pospravljati mužikaše od srca, kite, ruku i ostalih direktnih organa. Strasna je to glazba. Nema priče, kalkulacije, nema procjena, samo se ušteka ili neušteka (unplugged) i ožeži.

Nešto slično je na svjetskoj glazbenoj sceni prije petnaestak godina radio Jon Spencer kada je prvo na svom albumu “Now I Gotty Worry” izvukao starog delta bluesera RL Burnsidea u stvari “RL Got Soul” i još pokojem ukazanju, a onda stavio svoje Blues Explosione u poziciju pratećeg session benda ne bi li uz starog mahera odsvirali kompletan izvrstan album “An Ass Pocket of Whiskey”. Poslije je stari uz pomoć svojih potomaka snimio još pokoji impresivan komadić prije smrti. Na rvackim radio postajama ga najčešće citiraju s komadima “Let My Baby Ride” ili “Been Mistreated” iskopanim iz izvrsne obiteljske manufakture “Come On In”. Nezaobilani su i na playlistama DJ setova kad si grinem u futrolu DJ Anhella pa na ritam i rimu Pioneerca decka startam/o udarati stvari zbog kojih najljepši komadi najviše plešu (to mi je jedan jako hvaljeni DJ izdefinirao što je posao dobrog DJ-a).

Usput najviše razveseli kad od drugara dobijem sjajne komadiće muzike, pa se privatlook spoji u družbu za prepričavanje i ponavljanje. Tako kod Goge i Miroja Evačića imam svoju stolicu, kako doma, tako i na pozornici. I to je zadovoljstvo. Kad mi neki album baš ne bude naj naj onda se Miro blago raspizdi pa se pokefamo, ali zna da nema popuštanja i da kad mu govorim “ne” u superlativu da to ide iz najbolje namjere. No, novi album je baš kao i kompilacija “Čardaš Blues” s kojom je isplovio na površinu domaće glazbene scene, skoro pa savršen. Manje je više, divota akustičnog mješanja od bluesa, bose, čardaša, polke, sve u ritmici od kleti do podruma. Ne možeš fulat ako ti je pri srcu direktna, iskrena, nenamještena glazba. Vodio sam im pred koju večer promociju u jednom Kc klubu/baru. I tada sam imao priliku stisnuti ruku liku kojem se prsti tresu prije nego zasvira svoj solo na trubi ili prije toga odgonetne zakaj pak to črno grabo kopa.

Miro mi priča otkud ga je iščupao. Dolazi mu stari u studio i za deset sati termina snimi cijeli album. Za malo više dupli. I još malo mu je trebalo za trostruki. Sve autorske stvari. Snima od šusa, iz prve. Nema tu zajebancija a la ponavljanja, nesigurnosti, navježbavanja. Jednom stvar traje dvije i pol drugi puta 3 minute, kak mu puhne. To je kick. Lik se kotrlja, ne zaustavlja. Kaubojka šešir, dvotjedna sijeda brada, karirana košuljkica. Pa crta, piše, svira, prodaje starine na sajmu, nadživljava generaciju, mlađariju i sebe ili se. Ima više force i duha nego tri kvartala domaće uznosite glazbene scene. Ali nećete ga vidjeti po naslovnicama, takvi autohtoni primjerci tradicije i nepatvorene glazbe ne zanimaju Rvate. Bar ne one na medijskim pozicijama. Nema tu pičkina dima, ni prolivenih sjemena po ustima trofrtaljki, da bi ušlo na naslovnice. Samo podravski kauboj. Mr. Kaj.

Prijašnja kolumna: Rap Obama & rock obmana

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh