Kad se zbroje prodane ploče i singlice, broj emitiranja pjesama na radiju i videospotova na MTV-u, te broj, pozicija i trajanje pojavljivanja na top ljestvicama, tri najveće glazbene zvijezde osamdesetih su Michael Jackson, Madonna i Prince. Nije to neko veliko iznenađenje, vjerojatno bi ta tri imena mnogima prva pala na pamet i bez uvida u brojke.
No među tim imenima iz prve lige, jedno ime je ipak posebno. Prince nije bio obična pop zvijezda. Skladatelj, aranžer, pjevač, plesač, vođa benda, glazbeni i filmski producent, jedan od najboljih gitarista svoje generacije, glumac i redatelj, sve je to bio tip iz Minneapolisa, stasom minijaturan, no talentom kolosalan. Dok su iza drugih zvijezda stajale vojske tekstopisaca, skladatelja, producenata i koreografa, Prince je bio sam svoj švicarski vojni nožić. Podjednako virtuozan i u studiju gdje je patentirao neke kasnije često citirane tehnike, i uživo, gdje njegovo umijeće istovremenog plesanja, pjevanja i sviranja gitare nije uspio doseći vjerojatno nitko.
S obzirom da je Jackson svoju slavu stekao još u sedamdesetima, a da je Madonna uspjela ostati na vrhu popularnosti i u sljedećim dekadama, možda je pošteno reći da je upravo Prince ultimativni simbol (o istom malo više kasnije) osamdesetih. Za potvrdu te teze recimo da je Prince taj koji je proveo najviše tjedana na Billboardovoj američkoj Hot 100 ljestvici u osamdesetima, čak 378 tjedana.
Devedesete su za Princea započele sa filmom „Graffiti Bridge“, koji je na neki način nagovijestio da će to za njega biti desetljeće puno problema. Bio je to drugi igrani film koji je Prince režirao, nakon „Under the Cherry Moon“ iz 1986. Oba ta filma su dobila redom negativne kritike i hrpu nominacija za Zlatne maline, no glavni problem „Grafitti Bridgea“ bio je što nije uspio ponoviti komercijalni uspjeh filma „Purple Rain“ iz 1984., čiji je direktni nastavak bio. Princeovi soundtrackovi za sve te filmove su ipak dobili dobre kritike.
Prince nakon toga okuplja novi prateći bend, New Power Generation (svoj prvi slavni prateći bend, The Revolution, je raspustio 1986.), sa kojima snima album „Diamonds and Pearls“ na kojem se opet našlo nekoliko hit singlova u kojima se uspješno poigrao sa modernim zvukom pod utjecajem hip-hopa. Ostatak devedesetih obilježila je svađa sa diskografskom kućom Warner Bros., zbog koje Prince Rogers Nelson (kako se punim imenom zvao) prestaje koristiti „Prince“ kao svoje umjetničko ime, te postaje „Symbol“, „Artist“ i „”Artist Formerly Known as Prince”, te nastupa sa riječju „slave“ napisanom na licu kojom želi simbolizirati robovanje diskografskoj kući. Kako bi ispunio ugovorne obveze sa Warnerom, Prince do isteka tog ugovora objavljuje barem jedan album godišnje, uključujući i „The Black Album“ koji je originalno trebao izaći 1987., prije nego što ga je Prince u zadnji čas povukao.
Nakon isteka ugovora sa Warnerom 1996. i posljednjeg albuma za njih, slabo primijećenog „Chaos and Disorder“, Prince iste godine objavljuje znakovito nazvani „Emancipation“ na čak 3 CD-a. Od 2000. ponovo počinje koristiti „Prince“ kao svoje umjetničko ime. U novom tisućljeću Prince je eksperimentirao sa raznim novim načinima distribucije: objavljuje albume preko online pretplate, dijeli ih uz kupljenju ulaznicu za koncert, te uz dnevne i tjedne novine. U konačnici se 2014. miri sa Warner Brosom i potpisuje ugovor za njih.
Neki od tih albuma su dospjeli na vrhove top ljestvica, većina je imala dobre kritike, međutim nijedan se ne približava antologijskim statusima i kulturološkim dometima njegovih djela iz osamdesetih. Prince u završnoj fazi svoje karijere ostaje iznimno uspješan koncertni izvođač, čiji nastupi obaraju rekorde i dobivaju jako pozitivne osvrte.
Smrt Princea Rogera Nelsona 21. travnja 2016. šokirala je svijet. Službeni uzrok smrti je predoziranje fentanilom, lijekom koji služi za ublažavanje bolova koji je bio koban i za Toma Pettyja. Godine „života u čizmama sa visokom petom“ i bespoštednih nastupa po kojima su i jedan i drugi bili poznati utjecale su na njihovo zdravstveno stanje i konzumaciju spomenutih lijekova protiv bolova.
Ove godine objavljeno je najzanimljivije posthumno izdanje Princea, nazvano „Originals“. Prince je osim za sebe, radio glazbu i za druge. Nekoliko izvođača, kao što su Sheila E, The Time, The Family i Wendy & Lisa, je tretirao kao svoje štićenike, na sličan način kao što je to prije njega u sedamdesetima radio George Clinton sa svojom širom P-Funk obitelji. Drugi su pak od njegovih demo pjesama napravili hitove koji su im obilježili karijere, kao što je slučaj sa „Manic Monday“ The Banglesa i „Nothing Compares 2 U“ Sinéad O’Connor. „Originals“ okuplja te pjesme u izvornim demo izvedbama Princea.
Spomenimo i da je Alicia Keys na svom prvijencu imala hit sa obradom Pričeve b-strane „How Come You Don’t Call Me“, a rekao bih da Princeu ponešto duguje i Prljavo Kazalište, čija „Pisma ljubavna“ opasno sliči na njegovu „“I Could Never Take The Place Of Your Man“.
Oba glavna Prinčeva prateća benda, The Revolution (1979.-1986.) i New Power Generation (1990.-2013. i 2015.-2016.), su trenutno koncertno aktivni. Njihova uloga jedne od najiznimnijih karijera u povijesti popularne glazbe, koja je uključivala i koautorstvo nekih skladbi, te zajednički rad na pripremi fascinantnih nastupa, ih čini posebnijim od običnih tribute bendova. Na koji način New Power Generation slave ostavštinu Princea zagrebačka publika će imati priliku provjerite ove nedjelje u Tvornici.