Porin i Ravno do dna

Ove godine vraćamo Porin ‘na tapetu’, a za početak krećemo s prologom.

27. Porin

„Redovni godišnji glazbeni sajam taštine nije donio ništa novoga, osim što je jednu siromašnu diskografsku godinu prikazao gorom nego što jest. Malo je nedostajalo da se u Biogradu dogodi čudo. Da je Gibonniju kojim slučajem izmakla nagrada za album godine, ovdje bismo sada mirne duše ustvrdili da se porinovsko biračko tijelo konačno sabralo, selektiralo i izliječilo od dugogodišnje navade da bez razmišljanja upire prstom u Stipišićevo ili Dragojevićevo ime, pod izgovorom da od toga sigurno ne postoji ništa bolje. (…) No, zato je tu Jelena Rozga, koju su na osnovu jedne pjesme na estradni tron uzdigli mediji kojima je i Halid Bešlić „kralj“, Neda Ukraden „legenda“, a Haris ‘nisam ni prošo pored škole’ Džinović „zvijezda“. Pa, eto, zašto Jelena recimo ne bi bila kraljica. A kraljica je na Porinu dokazala i da ima kraljevstvo. Glasovima publike Rozgina je notorna „Bižuterija“ proglašena hitom godine, čime je uvaženi Porin estradno zabrazdio dublje nego ikada prije.(…) Massimo je opet ponio titulu najboljeg vokala, a uvijek se netko i ne pojavi – ovoga puta Jinxi (najbolji pop album i najbolja grupa s vokalom). A bilo je i omanjih šokova – neupitno kvalitetan, ali izrazito nezabavan album Miroslava Tadića i Rade Šerbedžije ‘Ponekad dolazim, ponekad odlazim’ proglašen je – jeste li spremni – najboljim zabavnim albumom! Pa tko kaže da Porinovci nemaju smisla za humor“, napisao je kolega Marko Podrug u reportu naslovljenom Porin 2011: Živjela estrada, alternativa nek’ se snalazi! Radilo se dakako o praćenju Porina 2011. godine, iste godine kad je pokrenut ovaj portal.

Slično je ustvrdila i kolegica Jelena Svilar, koja ga je također pratila, napisavši u svom tekstu Potonuće Porina – proslava punoljetnosti u maniri seoske vatrogasne zabave sljedeće: “Ono što je pak ovaj Porin učinilo sklandalozno zanimljivim dodjela je nagrade za hit godine Jeleni Rozgi, poznatoj pjevačici onoga što bi se eufemistički moglo nazvati lakim notama, a što bi se svakako, po onoj mudroj ‘nazovimo stvari pravim imenom’, trebalo imenovati domaćom inačicom turbo-folka.”

Nadobudni Podrug dao je sebi istu zadaću i iduće 2012. koja je bila sva u znaku smaka svijeta, očekujući valjda da će se pred sam smak nešto i promijeniti nabolje. Kako je to izgledalo svjedoče sljedeće rečenice iz reporta naslovljenog Porin 2012: Tko se Bareta boji još…?: „Ziheraško glasovanje svakoga tko je barem i sekundu boravio na rubovima scene, pa ga se smatralo stručnim – njih na stotine – obično bi na Porinu rezultiralo dodjelama glavnih nagrada „velikim“ imenima s lošim albumima. Zaokruživanje Olivera ili Gibonnija išlo je automatikom neupućenih; slabo se valorizirao aktualan rad, a osnovni kriterij bile su minule zasluge. Novo vodstvo, koje je lani „preotelo“ Porina, uhvatilo se u koštac s glasačkim tijelom, napravljeni su prvi koraci ka selekciji stručnih i nekakvi rezultati su već tu. Doduše, Goran Bare i Majke u ovogodišnjoj raspodjeli nominacija i nisu imali bogzna kakvu konkurenciju, pa je optimistični dojam o tome da su glasovi konačno objektivno raspoređeni možda pomalo i lažan. Kako bilo, šest Porina zaista je i otišlo u prave ruke. Ne radi se tu samo o dubokom utisku koji je ostavio naslovni singl, album „Teške boje“ najbolji je Baretov proizvod još od „Vrijeme je da se krene“. Goran Bare je, očekivano, ispao licemjer. Nakon što je danima pljucao po našoj najvećoj diskografskoj nagradi, šest je puta poslušno dolazio po kipić, nijednom se s govornice ne očešavši o Rozgu, Porin, kolege, estradu, život, smrt, besmisao, krizu i kaos u HNL-u. Bio je pristojan, smiren, pribran. Bio je, rekli bismo, bezveze. (…)Bilo je te subotnje večeri u Rijeci još ponekih ludosti. Pored živog i zdravog folk-bluzera Ivana Vragolovicha, novim izvođačem godine proglašeni su Radio Luksemburg, nebitni estradni pop-rock proizvod, PR-ovskim manevrima uspješno zamaskiran u perspektivni domaći rock bend. Nadalje, Urban & Hauser utrpani su među alternativne izvođače, Hauser se sa Šulićem pojavio i u kategorijama za inozemnu pjesmu i album godine, pobijedivši The Black Keys, RHCP, Amy Winehouse i Coldplay (?!), a kako su Psihomodo nadmašili Bambije u kategoriji najboljih koncertnih albuma, nikad nitko neće moći objasniti.“

Pomalo razočaran Podrug što smak svijeta nije sve stavio na svoje mjesto, odlučio je i 2013. posvetiti pažnju dodjeli Porina. Već je naslov Porin 2013: Dan kad su klape postale ‘zabavne’ govorio u kojem smjeru je sve krenulo. „Dogodilo se to u jednom sasvim sporednoj kategoriji, ali budući da je sve ostalo bilo više-manje predvidljivo, proglasit ćemo trijumf klape Cambi konačnom pobjedom hrvatskog glazbenog apsurda“, napisao je kolega Podrug i na koncu rezignirao sažeo: „Zaključak nakog odgledanog Porina otpilike je uvijek isti – diskografski gledano, protekla sezona nije bila pretjerano plodna. Štoviše, jedna od siromašnijih. Najviše je to išlo u prilog povratnicima iz Mayalesa, koji su u kategoriji alternativnog albuma pobijedili Svadbas (!) i Bou (!!!), a zbilja bi smiješno bilo da su u utrci za album godine izgubili od Prljavog kazališta. Mayales su dobili sve što su i zaslužili, prigovora nemamo. A i imali su sreće – novi albumi Gibonnija, Majki, Olivera i Massima očekuju se tek do idućeg Porina. Taj će tek biti predvidljiv…“

Uplašen za zdravlje svog kolege Podruga, odlučih mu prekinuti muke, te mu rekoh da ću te 2014. ja osobno preuzeti breme praćenja Porina, čije 21. izdanje je kulminiralo nedolaskom nagrađenih da preuzmu kipiće. Teško je reći tko su bili začetnici te mode. Možda je sve počelo kuhati još 2011. kad po protokolu nije bilo predviđeno da se Darko Rundek i Elemental popnu na pozornicu i prime statuu za najbolji alternativni tj. klupski album, jer eto, koga je uopće zanimalo njih vidjeti na pozornici? Te godine se Jinx nisu pojavili na dodjelama, a iduće Hladno pivo. No 2014. kao da je zavladala epidemija nepojavljivanja već od samog početka kad po svoj Porin za najbolju glazbenu suradnju nisu na pozornicu došli Josipa Lisac i Quasarr, da bi prakse nepojavljivanja bile zapečaćene i u glavnim kategorijama za hit godine i album godine, jer se nisu pojavili ni Marko Perković Thompson, ni Oliver Dragojević. Ta večer ujedno je bilo i produkcijski košmar jer su pop izvođači nastupali u dvorani Hypo centra, a rokeri na krovu, o čemu napisah: „Katastrofano su zvučali svi od reda: Psihomodo Pop, Markiz, Elemental, Pips Chips & Videoclips i Vatra i to samo zato jer je kompletan zvuk tehnički gledano, a time i ugođajno bio loš“, da bih o cijelokupnom događaju zaključio: „Jedino što se sa sigurnošću može reći za 21. dodjelu Porina, tog Svetog Grala glazbene produkcije – kako su ga najavili voditelji dodjele Iva Visković i Marko Tolja, jest da su svi odahnuli kad je završila.“ u reportu naslovljenom: 21. dodjela Porina – Suze nam stale na put.

Godine 2015. kolega Podrug je opet osjetio da su mu čakre provjetrene, a životna energija balansirana, te odlučio, nikad svježiji i pripremljeniji popratiti dodjelu Porina. Da ga je ubila iste večeri svjedočio je već i naslov idućeg jutra: Bang Bang: Još jedan pucanj u truplo Porina. Možda bi se sve moglo sažeti u citat: „Izvedba u splitskoj Areni standardno aljkava; scenarij očajan, tragovi humora jadni, a voditelji, barem oni koji se ne zovu Mario Petreković, uglavnom pogubljeni.“ Ali za ovu priliku možda je bitniji: „Najveća se, pak, blamaža dogodila pri izboru za najboljeg novog izvođača; pored M.O.R.T.-a i Jonathana, apsolutnih debitantskih junaka 2014. godine, Porina je dobila skupina Bang Bang, osrednja srednjostrujaška pop/rock grupa, čiji je singl „Nešto me pogodilo“ pomalo i neugodan za slušati“ iz kojeg je proizašao podnaslov samog teksta: „Hrvatska diskografska nagrada deset godina kaska za scenom koju se uzaludno trudi promovirati.“

Punih godinu dana se Podrug oporavljao nakon toga. Možda je i tik dobio na samu spomen Porina, ali je to odlučio ignorirati poput pravog predanog novinara. Iduće 2016. možda nije shvatio da boluje od opsesivno kompulzivnog poremećaja kad je ta glazbena nagrada u pitanju, ali ga je postraumatski stres satro već prilikom nominacija, što je vidljivo već iz naslova: Nominacije za Porin 2016: Prošlost nikad življa, sadašnjost ne postoji iz kojeg je slijedio uvod: „Nominacije za našu najveću glazbenu nagradu danas su objavljene, Massimo rastura.“ tog 16. veljače 2016. godine.

No nije naš Marko Podrug bio jedini medijski profesionalac kojeg je progonio osjećaj opsesivno-kompulzivnog poremećaja kad je riječ o Porinu. Uhvatilo je to i druge. Ni mjesec dana nakon nominacija održana je tako i tribina o smislu postojanja Porina, koju je popratila kolegica Jelena Svilar. Na istoj je u posljednji čas svoje prisustvo otkazao član Upravnog odbora Porina producent Srđan Sekulović Skansi, na osnovi čega je Svilar već u početku teksta zaključila: „Smisao održavanja tribine o smislu postojanja nagrade, koja je kao tijelo toliko nezainteresirano za ikakve promjene da ga uopće ne zanima činjenica da se o njemu na sceni vode nekakve rasprave, već je samim izostankom njenog predstavnika doveden u pitanje i prije samog početka održavanja tribine pod nazivom “Je li Porin doista toliko loš da ga treba ukinuti?”. Jer, osim nekolicine novinara koji su prisustvovali sinoćnjoj polemici i koji će o tome izvijestiti javnost u svojim mahom marginaliziranim medijima, nitko koga se ovo pitanje doista tiče nije prisustvovao. A osim članova Upravnog odbora Porina, oni kojih se to tiče predstavnici su javne televizije koja je, uz Hrvatsko društvo skladatelja, jedna od osnivača nagrade koja svoje raskošno producirano uprizorenje svake godine ima upravo u eteru HRT-a.“

Pa kad je ishod te tribine iz 2016. bio takav, tako sam i ja kao urednik portala donio odluku da je Porin besmisleno pratiti. Jer ako ne postoji minimum želje za konverzacijom direkcije te i takve glazbene nagrade prema glazbenim medijima, čemu onda uopće pridavati značaj i truditi se oko nečeg što se očigledno nikad neće promijeniti nabolje?

Godine 2016. nismo pratili dodjelu koja će ostati upamćena po povijesnoj nominaciji Ivana Zaka. Godine 2017. je kolega Podrug uživao u praćenju jedne druge tada tek pokrenute nagrade koju je pratio paralelno s Porinom i o kojoj je pisao u tekstu: Dodjela glazbene nagrade: Ovo (ni)je tekst o Porinu.

Godine 2018. i 2019. nismo o Porinu napisali niti retka. Kao da nije ni postojao. Jel’ je? (Pitam za frenda). Kolega Podrug se toliko oporavio da je čak dvije knjige napisao.

No nevolja obično dolazi kad joj se čovjek najmanje nada. Poput, recimo, korona virusa. Porin je tako (s već nekoliko puta ustvrđenim) desetgodišnjim zakašnjenjem zagrebao u scenu koju istih tih deset godina nije ni vidio da postoji. A treba mu ta scena iz razloga da se pokuša iščupati iz besmisla, onog besmisla o kojem smo godinama pisali, a kao što se vidi iz gore priloženog ono što ide jako dobro toj nagradi je obrnuto proporcionalna rabota, a to je da inficira besmislom one koji imaju smisla na ovoj sceni. Stoga ga ove godine ponovno stavljamo u fokus. Idemo opet ravno do dna.

PS: Sorry Marko. Izvlačit ćemo slamke tko će ga pratit ove godine. Ako izvučeš najkraću. Jebiga.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X