Prvi dan INmusica – pobjeda nostalgije

I dok je nulti dan posjećenost festivala bila skromna, a vijugavi red za debrecinke duge pola metra – tradicionalni pokazatelj gužve – u potpunosti izostao, tisuće rasplesanih ljudi pred glavnom pozornicom u petak na nastupu Gogol Bordella dokazuju da festival ipak nije propao.

Gogol Bordello na INmusic festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Kad ne stoji jako blizu stejdža i ne sluša pažljivo tekstove Gogol Bordella, a počesto su jedva razumljivi, lako se posjetitelju može učiniti da prisustvuje koncertu Hladnog piva, Kawasaki 3p-a, Gypsy Kingsa, Kočani orkestra ili neke Bregovićeve orkestralne skupine, ili svih navedenih u jednom, ili da je fulao pozornicu i zalutao do autobusa Krstić i sin parkiranog ispred „Ko to tamo peva“ stagea. Ukrajinci s Manhattana furaju se na taj balkansko sirov, raspojasan gypsy-punk zvuk i scenski nastup i, iz nekog razloga, to im pali. Ne pali, doduše, na meni, ali im se treba priznati neiscrpna energija, i to da, kad svi kao jedan počnu skakati u vis, naelektrizira se zrak i publika podivlja. Frontman Eugene tradicionalno je gol do pasa, samo u trenerci, mokar do kože od uživljenosti (i jarunskih 35 celzijevaca). Ipak, najbolji trenutak koncerta ostaje onaj kad je pred kraj, sâm na akustičnoj gitari, pod svjetlom jednog spotlighta, započeo laganu  španjolsko-romsko zvučeću melodiju, koja se prometnula u veselu napitnicu “Alcohol”.

Na susjednoj pozornici još jedan pjevač kojeg ne razumijem, no jezična barijera nije i prepreka za uživanje u ritmovima njegovog sastava Fanga. Neprestance plešući, frontmen Korbo s dostojanstvenom staloženošću i aurom coola na kombinaciji engleskog, francuskog i zapadnoafričkog jezika Dioula isporučuje meditativne stihove o socijalnoj nepravdi i ekonomskoj  nejednakosti preko hipnotičkog afrobeat groova. Albumi Fange često su na teškoj rotaciji u emisijama Gillesa Petersona i Radio Nove, što nije ni čudno s obzirom na njihov specifičan zvuk, koji obilježavaju lagane, repetitivne melodije isprekidane žešćim rifovima i puhačkim pasažima koje tjeraju na gibanje kukova, ali i stvaraju blagu, zaraznu atmosferu transa.

Natrag na velikoj pozornici, veterani New Order otvaraju hitom „Regret“ i privlače najveći broj okupljenih dosad. Voljela bih da ovdje mogu reći da sam prisustvovala vrhunskom koncertu neprikosnovenih legendi kojeg ću se zauvijek sjećati, no, bojim se, ništa od toga. (Kao što bih voljela moći napisati koju recimo o gotovo popodnevnim nastupima Archie Bronson Outfita i Dry The River, ali ništa ni od toga, iz drugih razloga – ne mogu mrdnuti iz kuće prije mraka kad su vani ovakve subsaharske temperature; možda će se koji od kolega osvrnuti na njih!)

Sumner se od samog početka štedio/švercao i pjevački i svirački, atmosfera je bila mlačna, zvuk prezagušen. Postoji neka ogromna vrsta poštovanja koja vas obuzme kad začujete prve taktove „True Faith“ ili „Blue Monday“ i spoznate da uživo slušate jedne od rodonačelnika elektronske glazbe i njihove hitove stare gotovo 30 godina. Zastane malo i knedla u grlu kad kao zadnju stvar izvedu „Love Will Tear Us Apart“; nostalgija je vrlo jaka karta, a u slučaju hrvatske publike često adut koji odnosi pobjedu.  No njihov zagrebački nastup ipak je došao prekasno da bi pomalo iscrpljeni glazbenici pružili besprijekorni glazbeni doživljaj.

Nakon New Ordera, seoba publike na Pozdrav Azri, cover benda koji je žario „Ko to tamo peva“ pozornicom. To je šarm festivala: čas se klanjaš legendama dancea i ravea, čas padaš u afan pred sto puta prežvakanim Štulićevim rifovima. Nostalgijo neiskorijenjiva, zašto nisi izbirljivija?

Saznajte više: Nulti dan INmusica bio je, u najmanju ruku, so far, so…ako ne ‘good’, a onda barem ‘O.K.’

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X