‘Različitost, odnosno razmišljanje izvan okvira, jest ono što svijet čini boljim i ljepšim mjestom’

Introvertirana škrtost na riječima klasična je crta šaroliko-kreativnih umova vizualnih umjetnika nespremnih na glagoljanje. Tomislav Torjanac je ilustrator idiosinkratičnog vizualnog, ali i govorničkog talenta sljubljuje dva medija u pomalo barokni izraz što s lakoćom okupira publiku.

Tomislav Torjanac 'Pijev život'

Jeste li se ikada kao stručnjak u ovome polju, ali izrazito veliki poznavatelj književnosti vičan lijepom izrazu iskušali u pisanju autorskog djela? Ako niste, razmišljate li o tome?

Tomislav Torjanac: Nisam, no posljednjih godina često razmišljam o tome. Mislim da imam još dosta toga za ispričati, no ne samo kroz ilustraciju. Udruživanje vlastitih ilustracija i teksta oduvijek me je privlačilo, i u formi slikovnice i u formi romana. Recimo, “Lanark” Alasdaira Graya ili “Gormenghast” Mervyna Peakea klasičan su primjer potonjega.

Što biste istaknuli kao autorski potpis u svojem opusu? Što Tomislava Torjanca čini Tomislavom Torjancem?

Tomislav Torjanac: Trudim se da likovi imaju karakter. Osim toga, u ilustracije često uvodim autobiografske i vrlo osobne elemente – primjerice, portrete i autoportrete – uslijed čega se ponekad može činiti kao da svojatam tuđe tekstove, no to nije slučaj: moja supruga opisuje moj način rada kao ilustratorsku inačicu metodske glume, što je po definiciji vrlo osoban pristup i nemoguće je distancirati se od rezultata. Prije spomenuta slojevitost, skrivena simbolika i otvorenost interpretaciji također su mi iznimno važne, kao i kontekst. I na kraju, tehnika kojom najčešće radim prilično je neuobičajen spoj staroga (uljene boje na drvenoj podlozi) i novoga (digitalni medij), što je sasvim dobar opis moga mentalnog sklopa.

Kako izgleda Vaš kreativno-stvaralački proces; od ideje, inspiracije, korištenih tehnika do same realizacije, odnosno finalizacije djela?

Tomislav Torjanac: Ideju, kad je dobijem, pretočim u skicu, koja je zbog brzine manipulacije najčešće digitalna. Ilustracije nastaju na slikarskom štafelaju, naslikane uljenim bojama na drvenim podlogama dosta velikoga formata. Potom ih fotografiram, unosim u računalo i digitalno dorađujem, dodajući poneki detalj, korigirajući boje, itd. Budući da uljenim bojama treba dugo da se osuše, digitalni dio mog stvaralačkog procesa znatno ubrzava stvar i pomaže mi da poštujem rokove. Rado bih ilustracije dovršio u ulju, no to bi odveć dugo trajalo.
Nakon toga ručno upisujem tekst i u programu za prijelom postavljam ga na ilustracije. Završna je faza grafičko oblikovanje slikovnice: izrada naslova, postavljanje elemenata naslovnice, itd.

Intervenirate li ikad u svoja završena djela?

Tomislav Torjanac: Ponekad, nakon dužeg vremenskog odmaka, primijetim stvari koje su mi promakle ili kojima nisam potpuno zadovoljan pa na njima interveniram za sljedeće izdanje knjige. Naravno, ako ga bude.

U Galeriji Klovićevi dvori ovih dana otvarate veliku izložbu gdje ćete predstaviti dosad objavljene radove, ali i nove radove nastale posebno za ovu prigodu?

Tomislav Torjanac: Da, u pet soba prizemlja Galerije izložit ću stotinjak radova nastalih u proteklih deset godina. Većinom je riječ o ilustracijama, no naslikao sam i seriju radova velikoga formata koja će biti izložena u petoj sobi. Izložba će biti popraćena katalogom na 120 stranica te plakatom i posterima, koje je sjajno dizajnirala Iva Hrvatin.

Izložbu ste prilagodili uzrastima na jedan jednostavan, ali neobičan način koji nije nužno muzejsko-galerijska praksa kada se radi o mlađim uzrastima. Biste li rekli o čemu se radi?

Tomislav Torjanac: Izložba je postavljena tako da je prilagođena odgovarajućim uzrastima po principu visine, što znači da su neki izlošci fizički prilagođeni djeci različite dobi. Tako maleni neće stalno morati stajati na vrhovima prstiju, a jedino će neki veliki odrasli povremeno morati malo spustiti pogled.

Naveli ste za festival Bloomsday kako su glazba i James Joyce veliko nadahnuće. Na koji način bivate inspirirani time?

Tomislav Torjanac: Istina, posljednjih godina nadahnuće najviše crpim iz glazbe i, naročito, književnosti. Možda to ima veze s nekakvim umjetničkim sazrijevanjem; jednom kad definirate svoj likovni izričaj, svoj stav i svoj stil (što uključuje i njegovo svjesno mijenjanje od projekta do projekta), nemate toliku potrebu “hraniti” se vizualima drugih, nego više radite na produbljivanju onoga što leži u podlozi vaših ilustracija i onoga što kroz njih želite poručiti čitateljima.
I glazba koju slušam i Joyceova djela, ali i djela drugih pisaca moderne i postmoderne, sadrže elemente koje, u većoj ili manjoj mjeri, rabim u svojim ilustracijama. U nenarativnom smislu to su repetitivnost, paradoks, fragmentacija i slično, dok se narativni aspekt očituje, recimo, u odabiru tekstova: na primjer, i Joyceov “Mačak i vrag” i Andersenovi “Skakači” imaju vrlo nepouzdana naratora, što je jedno od glavnih obilježja književnosti postmoderne. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X