‘Različitost, odnosno razmišljanje izvan okvira, jest ono što svijet čini boljim i ljepšim mjestom’

Introvertirana škrtost na riječima klasična je crta šaroliko-kreativnih umova vizualnih umjetnika nespremnih na glagoljanje. Tomislav Torjanac je ilustrator idiosinkratičnog vizualnog, ali i govorničkog talenta sljubljuje dva medija u pomalo barokni izraz što s lakoćom okupira publiku.

Tomislav Torjanac

Tomislav Torjanac u svom bogatom koloritu poseže za inspiracijom u dječjim književnim klasicima odakle kao pravi erudit koji jest na postmodernistički način oblikuje poznate treperave momente hrvatskih književnih klasika Kako živi Antuntun ili Grga Čvarak, odnosno ikonični Pijev život i Mačka i vraga.

Za svoj je rad Torjanac u Hrvatskoj nagrađen s dvije nagrade Kiklop, dvije nagrade Lice knjige te dvije nagrade Grigor Vitez. Godine 2012. dodijeljena mu je nagrada Grand Prix na Četvrtom hrvatskom biennalu ilustracije u Klovićevim dvorima.

Autor 19. studenog u Galeriji Klovićevi dvori predstavlja svoj spektakularan opus ilustracija čiju će interakciju s publikom zaokružiti umjetničko-glazbeni performans Damira Urbana. Nama više nego dovoljan razlog da porazgovaramo s Tomislavom Torjancem – dobrim duhom hrvatske ilustracije.

Tomislave, možete li nam pokušati dati svojevrsnu definiciju dječje slikovnice i istaknuti didaktičko-pedagošku važnost istih u odgoju djece, ali i odraslih?

Tomislav Torjanac: O slikovnicama ne razmišljam kao o mediju isključivo namijenjenom djeci. Zapravo, dok radim na slikovnici, nastojim što manje razmišljati o “ciljanoj publici” – to mi stavlja krute okvire na kreativnost, jer uvodi element kalkulacije. Mislim da su najbolje slikovnice one koje se sviđaju i djeci i odraslima – u pravilu je u njihovu nastajanju autor (pisac i/ili ilustrator) dao svoj nesputani kreativni maksimum. Slikovnice imaju iznimnu i, nažalost, često podcijenjivanu ili, još gore, zlorabljivanu važnost u odgoju djece, ali i odraslih. Srećom, postoje pravi dragulji od slikovnica, koji i s tekstualne i s likovne strane nadilaze (ili namjerno zaobilaze) čak i didaktičko-pedagoški ideal i pronalaze svoj put izravno u najintimnije i najskrivenije emotivne kutke čitatelja, bez obzira na njihovu dob.

Koliko je slikovnica ujedno i obrazovno-odgojno sredstvo za odrasle?

Tomislav Torjanac: Ovisi o pojedinoj slikovnici, naravno. Na prvu loptu može se reći da dobre slikovnice vraćaju odrasle u djetinjstvo, u vrijeme dok ih život i društvo još nisu oblikovali i dok su živjeli po principima “antuntunizma”, kako to često znam reći, no to je samo vrh ledenjaka. U idealnu slučaju, dobra slikovnica podrazumijeva da će je odrasli angažirano čitati djeci, a s obzirom na to da se uz epitet “dobra” nerijetko nadovezuju “slojevita” i “višeznačna”, svako novo čitanje biva izazov za odrasle u smislu tumačenja i izmaštavanja objašnjenja djetetu za neobične motive i situacije u slikovnici.

Tomislav Torjanac - Iznenada netko pokuca

Slikovnički opus Tomislava Torjanca čine adaptacije “Mačka i vraga” Jamesa Joycea, “Djevojčice i diva” slovenske spisateljice Neli Kodrič Filipić, “Skakača” Hansa Christiana Andersena, odnosno hrvatskih klasika “Grga Čvarak” Ratka Zvrke i “Kako živi Antuntun” Grigora Viteza. Možete li objasniti odluku o baš tim djelima kao i ideje kojima ste se vodili prilikom ilustracija svake od njih?

Tomislav Torjanac: “Mačak i vrag” bila je prilika ilustrirati tekst Jamesa Joycea, čemu mi je bilo nemoguće reći “ne”, a i to je prva u nizu slikovnica koje sam i grafički oblikovao te vlastoručno upisao tekst. “Djevojčica i div” bavi se vrlo ozbiljnom i, nažalost, oduvijek prisutnom temom – generacijskim aspektom nasilja u obitelji – o čemu treba progovarati što više. “Skakači” su bili moj odabir kad mi je urednik ponudio da ilustriram neku od Andersenovih bajki po vlastitu izboru, i u mnogočemu su moj najosobniji rad do sad. Kroz ilustracije u slikovnici “Kako živi Antuntun” nastojao sam ukazati na važnost snošljivosti prema različitosti – Antuntuna sam prikazao kao osobenjaka koji nije dijete i nije umno ograničen, već je netko tko samo radi stvari na svoj način (i ni na čiju štetu) – te da je baš ta različitost, odnosno razmišljanje izvan okvira, ono što svijet čini boljim i ljepšim mjestom i tjera nas naprijed. “Grgu Čvarka” smjestio sam u kasne ’70-te moga djetinjstva, u okruženje koje je vrlo slično onomu u kojem sam odrastao, te sam pokušao naći “izgovor” za ponašanje dvanaestogodišnjih mangupa poput Grge, koje sam kao sedmogodišnjak gledao sa strahopoštovanjem. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X