U ovoj knjizi nema ni magije, ni spektakla, ni teških patnji, ni krvave Povijesti od stoljeća sedmog naovamo. U njoj su tek analize ‘banalnoga’ s kojima se možemo, a i ne moramo slagati, s kojima se možemo, a i ne moramo poistovjetiti.
Zašto, stoga, treba obratiti pozornost na Perišićeve autofabule? Prije svega – zbog toga što su vrlo dobro napisane. Možda se to i ne čini k’o neka velika stvar, no nije nimalo lako napisati koherentan tekst “ni o čemu”. To je, doduše, pitanje zanata. Ispod jezika i odmjerene, kontrolirane rečenice nešto ipak treba stajati. Izbrušenu retoriku visokoga stila bez ikakvog sadržaja možemo čuti u svim političkim i korporativnim obraćanjima pučanstvu. Perišiću jezik služi kako bi prispodobio svijet oko sebe, kako bi u njemu razložio nova i nepoznata iskustva (poput puta u Gruziju na jedno od onih bizarnih književnih događanja u podrumu s tri posjetitelja), kako bi stabilizirao sjećanje na vlastitu mladost i njene priče uvrstio u širi kontekst vlastitog odnosa sa svijetom i ljudima oko sebe, koristi ga za povremeni smijeh i ironičko razlaganje mnogobrojnih bizarluka kojima je ispunjena svakodnevnica no prije svega ga koristi za analitičko zalaženje u vlastitu nutrinu, vlastitu (pri)povijest i preko nje – povijest dvojake zemlje u kojoj je odrastao i danas živi.
Ono privatno u Perišićevim pripovijestima, dokle god ostaje na razini anegdotalnog kazivanja, ne treba nas posebno zanimati. Privatno nas zanima tek kad je obilježeno javnim, kad je prožeto zajedničkim iskustvom/sjećanjem. Tek tada autorova egocentričnost postaje zavjereničko šaptanje koje traži (i u idealnom slučaju nalazi) suučesnike. Književni tekst služi mnogim stvarima, a jedna od njih – možda i najzanimljivija (utoliko što se slabo ili nikako prenosi na druge medije) – jest analiza „uvjeta poslovanja“ tj. kulture, konvencije, komunikacije, prošlosti i sadašnjosti. Kultura je sveprožimajuća no lako je se može zamijeniti za nešto izvanjsko, strano tj. Drugo – nešto što nije dio nas, već nešto o čemu pričaju „kulturni ljudi“.
Analiza Holokausta, odnosa Istoka i Zapada, nestabilnih i promjenjivih identiteta i sličnih stvari dio su diskursa o kulturi no time se spomenuti diskurs ne iscrpljuje. Riječ je tek o „velikim temama“. Perišić se u svojim autofabulama fokusira na „malo“, „prizemno“, svakodnevno i blisko – na ono što prožima, obilježava i oblikuje živote i djela „običnih“ ljudi – na nevidljivo i zanemareno polje kulture koje se skriva pod imenom “svakodnevnica” – polje unutar kojega nastaju prvi konflikti i neuroze. Od mini-eseja o birtaškoj inteligenciji, preko analize seksualnih rituala i konvencija primorske Dalmacije pa do razlaganja o „egzilantskom“ statusu doseljenika Perišićeve autofabule zadiru u skrivene i rijetko osviještene prostore javnoga iz kojih nastaju zasade privatnoga. “Uvod u smiješni ples” priča je o postanku jednog od nas i upravo je to čini vrijednom pozornosti.
Čemu, dakle, služi priča poput te? Najbanalniji, istovremeno i najtočniji odgovor jest da služi komunikaciji. Probijanju zida između generacija, gradova, klasa i pojedinaca zatvorenih unutar izoliranih mikrosvjetova. Čitajući biografiju Roberta Perišića, svatkovića, osobe koja nit’ stoji u centru povijesih zbivanja, nit’ njima upravlja, nit’ je u bilo kojem smislu veća od života – osobe koja je izložena Sustavu baš poput svih ostalih – otvaramo horizonte prema drugima oko sebe, upoznajemo ideju zajednice neobilježene Ideologijom i pomalo uviđamo da ljudi koji nastanjuju to, raznolikim opsjenama zakriveno, zdanje od književnosti nisu nimalo drugačiji od ljudi s kojima inače komuniciramo. U ovoj knjizi nema ni magije, ni spektakla, ni teških patnji, ni krvave Povijesti od stoljeća sedmog naovamo. U njoj su tek analize „banalnoga“ s kojima se možemo, a i ne moramo slagati, s kojima se možemo, a i ne moramo poistovjetiti. Ideja komunikacije ionako nije u slaganju, već u slušanju. Tek kad to svladamo, možemo dalje. “Uvod u smiješni ples” sasvim je dobar početak za takvo što.
Izdavač: Profil Multimedija, 2011.
Cijena: 99 kuna
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
