Rokambol: Kad su ljudi u nevolji i nemaju love onda se zbiju i rade prave stvari

Glumac Nikša Marinović je Rokambol kad prime gitaru. Interesantan i polivalentan lik. Nakon dugog perioda porađanja objavljen mu je album, a što se događa dalje…

Nikša Marinović aka Rokambol

Sugestivan pseudonim. Jel bilo bolno razdoblje života ili je taj naziv zapravo svojevrsna lenta za cijelu glumačko izvedbenu karijeru?

Rokambol: Legenda o imenu “Rokambol” seže u daleku prošlost kada je neko (još se uvijek ne zna ‘ko), slušajući moje nove stvari kod mene izjavio da “rokam bol”, što su ostali kroz smijeh i potvrdili. Drugo jutro sam zguglao tu riječ i imao sam šta za vidjeti: Rokambol je ime prastarog francuskog super-heroja koji se pojavljivao u foto-romanu i stripu. Nije imao nadnaravnih moći, ali je bio jako dovitljiv i lukav, uz pomoćnika koji bi mu pomagao da izađe čitav iz mnogobrojnih spletki koje bi sam zakuhao. Otimao je od bogatih i davao sebi i asistentu. Osim toga, rokambol je ime posebne vrste luka koji se uzgaja u kućnim vrtovima, što nije zanemarivo, budući je upravo luk namirnica na kojoj Rokambol bazira svoju zdravu i ukusnu kuhinju. Od tog jutra uz Google više ništa nije bilo kao prije, preuzeo sam identitet romantičnog super-heroja, koji poput ostalih super-heroja, živi vječno, vječnije i od samog Dinama.

Prije Rokambola bila je Batida, isto glumačko glazbeni bend, pop stvar, latino ritmovi u korijenu. Dojam je da ima te neke sklonosti latino ritmici u tebe. Je li to podsvjesno ili si samo dosta slušao Davida Byrnea?

Rokambol: Na Brazil sam dobrano odlijepio kada je izašla ta famozna Byrnova “Beleza Tropical” kompilacija, čini mi se ’89.-te, a to ‘odlijepljenje’ se produbilo za vrijeme boravka u Južnoj Americi u Gvajani gdje sam se svirajući i pjevajući skompao sa dva buraza iz Brazila koji su me dodatno uputili na prave stvari. Trenutno sam u pregovorima sa starijim da skoknem tamo za vrijeme svjetskog prvenstva. Brazilskom mjuzom, pogotovo onom iz 60-ih, sam mnogostruko fasciniran. Ona zadržava  pop-strukturu, ali je najčešće ne gradi na klasičnom “strofa-refren-strofa-refren-solo-refren” obrascu,već se temelji na dugoj, kružnoj, pjevnoj melodijskoj liniji uz koju pulsira prekrasno narezani ritam i potpuno autentična harmonizacija koja samom songu pruža više emotivnih stanja odjednom. Dodamo li svemu tome snažno i vrijedno pjesništvo, pogotovo ono Caetana Velosa i Chica Buarquea, teško je bilo ne odoljeti takvoj čaroliji.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=C_F3Vdy3NVs[/youtube]

Je li bilo još kojih glazbenih ukazanja prije nego si istupio kao solo kantautor?

Rokambol: Ukazanja je bilo i bit će ih uvijek, to je ono dobro kod njih. Nedavno mi se ukazao sam Donovan koji je puno veća faca nego što sam mislio prije nego sam preslušao njegov skoro pa čitav opus. Zadnje ukazanje se zbilo blizu Međugorja u liku poznatog hercegovačkog guslara Željka Šimića dok sam proučavao vrlo vitalnu guslarsku scenu za potrebe predstave “Ilijada” na koju pozivam tebe i sve čitatelje. Pravi guslar je i dobar svirač i vješt tekstopisac i sugestivan pjevač-interpretator. Ukratko, ultimativni kantautor!

Zagrebačka škola kantautorstva i tradicija ima određenu razvojnu liniju. Osjećaš li se dijelom istene samo zbog fakta života u Zagrebu već i te singer/songwriter, čovjek s gitarom (ponekad i šeširom) furke?

Rokambol: Da, volim staru zagrebačku škole šansone, pogotovo trešnjevačkog barda Zvonka Špišića čija je “Trešnjevačka balada” utkana u mene, ali ne treba zaboraviti da se tada puno ozbilnije pristupalo samom procesu stvaranja. Raspodjela poslova je tu bila jako bitna, postojali su specijalisti za glazbu, tekstove, aranžmane i vokalnu interpretaciju koji su djelovali timski ne ulazeći u nikakve komercijalne kompromise, a sama realizacija bi bila povjerena ili big bandu ili filharmoniji sa dirigentom. Sam finalni proizvod je tako dignuo letvicu kvalitete vrlo visoko i postavio jedan žanrovski standard koji do sada nije nadmašen, a vjerujem da nikad ni neće. Što se tiče mene kao kantautora, to se desilo spontano, nakon što su me smorili bendovi u kojima sam radio songove, poželio sam biti svoj na svome i to se pokazalo pravom odlukom. Sama riječ “kantautor” mi je, moram priznati, sve odbojnija i sve nerazumljivija, ali o tome u slijedećem nastavku. I Boris Novković bi mogo bit neki kantautor, zar ne? Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh