Sara Renar: Ne osjećam depra party, čini mi se da se pojavljuju novi zanimljivi autori

Cure sa stavom (i gitarom). To je ona rijetka sorta kojih u kontekstu domaće glazbene (mizan)scene bude na kapaljku. Onda se pred par ljeta pojavom Nikoline Romić počelo nešto micati u smjeru dokumentiranja da i takav dio za statistiku postoji…

Sara Renar (Foto: Ognjen Karabegović)

Jedna od onih koje su pojavom dale slutiti da ima nešto i mimo Severina, Rozga, Badrić, Jurčević dominiuma u kontekstu žena na domaćoj glazbenoj sceni je i djevojka imenom Sara Renar. Vrlo francois. Estetika imena do estetike pjesama. Nakon par singlova i etabliranja na klupskoj sceni, uz bend vrsnih back up mužikaša, Sara Renar bi trebala biti jedna od onih oku i uhu ugodnih zbog koji će se možda za nekoliko godina okrenuti pilu naopako i moći govoriti s pozicije kvalitetne pop glazbe, a ne samo zadovoljavanja masa. Raspeti je prije ostalih…

Sara Renar prije Sare Renar. Par riječi o korijenima u demo bendovskim fazama. Tko su što su kako su zvučali i bili ti glazbeni tragovi?

Sara Renar: A svega je tu bilo ustvari. Iskustvo slaganja back vokala sam stekla u srednjoškolskom bendu. Negdje početkom faksa sam kratko vrijeme pjevala u jednom bossanova/reggae bendu, pa onda godinu dvije svirala i pjevala ritam gitaru u nečem što bi se mogao nazvati psihodeličnom grunge sastavu… Kako nijedan od tih bendova nije pokazivao znakove da bi prerasao u konkretniju priču, odlučila sam sama raditi svoje stvari…

A mimo glazbe – tko je Sara? Studentica? Model? Cura s pjesmom u nastanku? Netko peti?

Sara Renar: Znaš, te etikete su vrlo zajebana stvar, nastojim se ne definirati kroz samo jedno polje djelatnosti. Završila sam arhitekturu prije godinu dana, sad sam na doktorskom studiju prostornog planiranja. Povremeno punim budžet sa manekenskim poslovima, međutim to nije nešto na što mogu stalno računati. Ako ćemo iskreno, trenutno živim od izrade legalizacija – nimalo kreativno, ali nešto mora plaćati račune. Sve su to iskustva koja posredno i neposredno utječu na glazbu i tekstove.

A zbog kojih si žena ili likova uzela gitaru u ruke i postala Sara Renar? Joan Baez, Alanis Morrissette, Cat Power ili Feist – tko ti je bliže?

Sara Renar: Ja nisam postala Sara Renar, uvijek sam bila Sara Renar. Samo sam počela u jednom trenutku pisati pjesme. Nema ni jednog direktnog uzora – svaka od žena koje si naveo je u svom kontekstu napravila izvrsne stvari. Cat Power bih možda izdvojila kao meni najbliskiju. Od “likova” su tu definitivno Tom Waits, Lou Reed, David Byrne, ali i Jack White i Mark Lanegan… Šarena ekipa.

Pišeš full i glazbu i tekst ili je pitanje suradnje aranžmanske i ine s bendom?

Sara Renar: Uvijek napišem tekst paralelno sa nekim osnovnim harmama i melodijom. Aranžmane radi cijeli bend zajedno, a zna se dogoditi da u tom procesu izmjenimo neke dijelove. Luka Geček (gitarist) i Goran Leka (bubnjar) su imali sjajne ideje i supotpisuju glazbu na nekim pjesmama.

Ljubav, ljubav, ljubav – vječna tema. Što je još drive kantautorski? O čemu/kome pjevaš?

Sara Renar: He,he, evo za potrebe intervjua sam napravila statistiku. Omjer ljubavnih i ostalih tema je 3:2. Ali teško je to secirati. Primjerice pjesma “Termopil” propitkuje uzaludnost ratovanja na jednom povijesnom događaju. S druge strane, naslov jedne druge pjesme je “Mamurluk”. Sve može biti tema pjesme.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=VJkTw1eYIBE[/youtube]

Smeta li tvoj dobar izgled percepciji tebe kao ozbiljne glazbenice ili te smeta ako te doživljavaju kao komada?

Sara Renar: Nisam primjetila da me se doživljava samo kao komada. Ako to netko i radi, onda to očito čini vrlo diskretno. Nastojim se ne opterećivati glupostima i raditi što bolju muziku.

Kad bi hrvatska glazba imala scenu, onda bi se na toj sceni zadnjih godina taj singer/songwriter trenutak jasno iskristalizirao kao jedini zapravo smisleni i koliko toliko masovniji movement. Od Nine Romić, Luke Belanija kao medijski najpoznatijih preko Perkovića i Adama Bebe Na Vole majstora, do novih generacija ekipe s gitarama. Nalaziš se među njima, dijelom te struje ili izmičeš?

Sara Renar:
Čini mi se da je taj singer/songwriter moment posljedica duha vremena. Prvo, društvo je strahovito medijski bombardirano, prezasićeno informacijama i preproducirano. Mislim da je minimalistički izričaj odgovor na takvo stanje, logičan predah od silne buke. S druge strane, tu su i ekonomski uvjeti. Voditi sastav benda sa preko pet članova je još uvijek jako vremenski i financijski zahtjevno – a današnja tehnologija omogućava da svatko može snimiti svoj vlastiti album u kućnoj produkciji sa tehnički prihvatljivim rezultatima. Fragmentalizacija pažnje možda dovodi do toga da je lakše istupiti kao individua u autorskom smislu, nego kao kolektiv. Ali da ne duljim – fenomen “eksplozije” singera/songwritera zaslužuje podrobniju analizu. Ako se kantautorska hrvatska scena strogo definira kao one man band tu rubno pripadam jer iako i samostalno izvodim svoje pjesme, one dobivaju puni sjaj tek u bendovskom aranžmanu. Osim toga, zajednički moment stvaranja glazbe mi je osobno najljepše iskustvo. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X