Branko Bogunović Piff (20. stoljeće) – lijevi kut – muzičar, gitarist, svirao od Drugog Načina do pratećih bandi kojekome, nema kome nije, surađuje s Antom Perkovićem na radio emisijama HR.
Anđelo Jurkas (21. stoljeće) – desni kut – pisac, storyteller, mužikaš, jezik, ponekad i mozak, objavljuje albume i knjige i zanemaruje brige.
DRUGA RUNDA:
Jurkas: Ček ček ček, check one two Piffe. Kako to misliš da je hip hop tj. rap (rap je stil glazbe, hip hop pojam za supkulturu čije elemente između ostalog uz B-boying i slične pizdarije čini i niži rodni pojam rap glazba) skoro poništio glazbu osim teksta i ritma. Da nisu postojali oni crossoveri u staroj školi tipa Beastie Boysi i onaj Slayer majstor Kerry King, pa Run DMC s onim tetkicama iz Aerosmitha, pa Bogovi i Crne pantere rapa Public Enemy s Anthraxom etc etc. Poslije da nije Dr. Dre sa Snoop Doggom i bratijom ubacio melodiju u te beatove pa to nazvao G funkom i poslije razvojem do Kanye Westa rap je i postao sama melodija – posluhni jebote “Jesus Walks” Kanye Westa pa ima gospel zbor na baznu liniju. I poredi Chucka Berryja i ekipu koliko su oni imali jače melodije ili išta puno više od brbljanja i klasičinh ritmova. I techno kojeg organski generalno ne mogu smislit ima u sebi bar natruhe i pokušaje melodiziranja. Znaš onaj osjećaj kad ti netko s glavom po betonu nabija u subotu u tri ujutro kod šore i kad ih je sedam ćelavih idiota na tebe jednoga, i od samog tup tupanja počneš čut razne melodije. Još ovi kreteni koji čvapaju bonkase da bi doživjeli rozno u glazbi. Jebote stari moj, ispada da je i techno full melodija. Plus veliš da se sve sofisticiranjim tehnikom sve gluplja glazba radi. Pa sve dokle tehnika ne orobi ljudsku maštu svakom od nas ne treba ni gitara, možemo a capella smišljat i ritmove pa si beatboxat ili samo pjevušit melodije već imamo kosture za pjesme. Tako da ljudima ako su maštoviti ne treba uopće strojeva za drkat i radit glazbu. Spuštanje kriterija je samo dojam zato jer je društvo i okruženje takvo. Gadgeti su samo novo oruđe. Ako tko kvalitetu spušta onda su to useri tih gadgeta i ekipa koja od zaglušenja informacijama, nema želju sama istraživati niti biti osobito kreativnom jer očekuju uvijek da je netko drugi namjesto njih. No, dokle god ima ekipe koja to sve ne jebe i govori da radi glazbu samo zato jer se dobro osjeća i voli to što radi kao bazni argument, pa makar drkali najcrnji techno, dobro je. A na one komade o životu bez mobitela ti repliciram za trideset godina kad ćemo svi s 3 kemoterapije mjesečno i čipovima u glavama ići jedan drugom slat dimne signale…
Bugunović: Ovo sa Hip hopom, rapom meni ide sve pod zajednički nazivnik (kao što su mi lica svih Japanaca ista).Vanredna ideja da tekst najzad postane važniji od svirke (jer su svirači postali sami sebi svrha, ona solo izdrkavanja u simfo rocku su postala prestrašna otprilike isto kao i akcent na tragičnim završecima života i karijera grunge pjevača i svirača, čitava priča o grungeu se svela ko će više nečeg strpat u sebe) je metastazirala u smislu da su reperi imali vanrednu priliku progovoriti o bitnim stvarima, a sve je završilo na tits-ass-bitch-moj je veći,-prod’o sam više koke od tebe-poetici. Kad ulaznica za uspjeh postane ko je više metaka popio i čija bitch ima veći ass, onda su mi moji nevini pijanci Morisson, Bon Scott, Zak Wilde, Ozzy i bratija puno draži. Ovi spojevi metal i rapa su najčešće tipa baba i žaba (s iznimkama Aerosmyth vs Run DMC), a melodije koje se ubacuju u rap pjesme mi izgledaju ko samo sebi svrha Žakovo beskrajno fraziranje (ak’ ‘oćete pravi vokalni frazirung poslušajte nedostižnog S. Wondera), i sve to u istoj harmi, nema šanse da se harma promjeni sve se odmah raspada. U vezi techna, to je samo jadna reminiscencija na tragu pokušaja obnavljanja grupnog ufuravanja tipa zapadne obale i Greatful Deada (koji su mi bili beskrajno dosadni, al’ su bar svirali), a ove tehno drkotine nemaju ni tren glazbe u sebi. Kćer mi živi na Ibizi pa me kad sam tamo vodi po hramova te kretenske glazbe, jest da je prostor u kojem se to odigrava fantastičan (hi end PA sistemi, protagonisti izgledaju k’o u reklamama (mladi, tetovirani, spircani komadi, uglavnom Ruskinje ) ali iza toga stoji industrija prodavanja bombona i to je čitav smisao, glazba je apsolutno sekundarna. Ova tvoja tvrdnja da je dovoljno imat ideju u glavi i glazba će sama izaći meni u prevodu zvuči kao, jebo vježbanje, ‘ajmo se zajebavat. Kako ovi mladi bježe od discipline savladavanja zanata.
TREĆA RUNDA – PUNCHLINES:
Jurkas: Word up my nigga Pff-Riff, namig. Tako je. In yer face boiiiii. Štono bi se reklo odličan si prevoditelj, kad rikne sve drugo imaš biznis case s hrvatskog na rvacki i obratno. Upravo to sam i mislio. Jerbo kad od glazbe ne zarađuješ i kad radiš za svoju dušu i još par djevojaka i dječaka koje ćeš dobiti kao kužere tvog kulta, onda ti i ne ostane puno nego uživat u tome i zajebavat se. Vježbanje glazbe je isto kao i vježbanje slikarstva. Cijenim i razumijem, ali ni jedna jebena glazbena škola još nema programe kojima mi neće ugradit čipove za maštu ma koliko ja drkao i štancao po skaliranjima i fingerpickinzima i tehničkim umijećima. Za to imamo one jopce Satrianije, Vaije i slične koji si stave perje na sebe i botoxa i onda drkaju tamo: viđe me kako sam brz. Big faking difference između ovih rap jezičavaca i hvalisavaca, samo je oruđe drugačije – isti kurčitis, isti brain damage sustav. Onu isključivost tipa Public Enemy baba a Anthrax žaba u “Bring The Noise” komadu, to ti repliciram uživo kad na nekom fight clubu imamo DJ konzolu odakle ti na 10 volumen pustim stvar, pa ako i onda tvrdiš baba žaba, eno ti Jurica Pađen, s njim moreš natezat te babežabe furke, a ja ću se fiksat s debelim grooveom te stvari i sličnih “Sabotage” Beastie Boysa, Butch Vigov remix House Of Paina “Shamrocks and Shennaigans” ili “99 Problems” Jay Z-a recimo, da ostanemo samo pri klasikama. Plus prije nego nam sudac odbroji, baza svega da ako sam slušatelj bilo koje glazbe, ako pored mene sjedi Tatjana Jurić i ona mi je klimnula kako mi je ljubav života i dijelimo osjećaje, zaboli me organ koja mi glazba svira i kako svira. Meni je srce tada mirno i oči mi gledaju desetku, a uši mi čuju samo kad mi se približi i šapne: “Ajmo, dosadno je, vodi me u noć…”
Bogunović: Moj punchline je jednostavan; jebo rap, jebo techno, gade mi se isto kao što se pokojnom Bošku Petroviću gadio rock (za rokere je govorio da su žuti mravi).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
