Steve Earle & The Dukes ‘J.T.’ – neželjeni album iz ljubavi

Nema veće boli od one koje roditelj osjeća kad izgubi dijete, a glazbenici se u takvim situacijama okreću svom radu kao svojevrsnoj terapiji.

Steve Earle & The Dukes “J.T.”

Kada je Steve Earle 2009. snimio divan album u čast svog prijatelja Townesa Van Zandta vjerojatno nije očekivao da će se iz njega izroditi paralelan niz njegove diskografije koji će deset godina kasnije nastaviti sličnim izdanjem posvećenim još jednom suborcu, Guyju Clarku. Novu 2021. godinu započeo je pak trećim izdanjem ove serije i pločom koju sasvim sigurno nije želio snimiti. Ova nosi ime “J.T.”, a to su inicijali Justina Townsa Earlea, Steveovoga sina koji je ljetos preminuo od posljedica predoziranja kombinacijom kokaina i snažnog opijata fentanila s navršenih 38 godina života.

Nema veće boli od one koje roditelj osjeća kad izgubi dijete, a glazbenici se u takvim situacijama okreću svom radu kao svojevrsnoj terapiji, pa smo tako u posljednje vrijeme doživjeli albume poput “Ghosteen” Nicka Cavea i Trickyjeva lanjskog “Fall to Pieces” nastale upravo iz tih tužnih pobuda. Za razliku od njih “J.T.”, objavljen na sam rođendan pokojnog Justina Townesa više je izraz Steveovog slavlja velikog talenta svojega sina, ali ujedno i jedini način, kako kaže sam kantautor, na koji se znao s njim pozdraviti.

Ploča započinje ispod dvije minute dugačkom pjesmom “I Don’t Care” koja se našla na Justinovom prvijencu, EP-ju “Yuma” iz 2007. godine kojim započinje njegova karijera u kojoj je u tucet godina još osam dugosvirajućih izdanja. Steve će u izboru materijala biti naviše fokusiran na prvo od njih, album “The Good Life” (2008.) s kojeg je izdvojio daleko najviše pjesama, njih čak četiri, dočim će s ostalih albuma uzimati po jednu pjesmu. U izbor na koncu nije ušao tek materijal s ploča blizanki “Single Mothers” (2014.) i “Absent Fathers” (2015.) koje već svojim naslovima sugeriraju teško djetinjstvo uzrokovano očevim izostankom iz Justinova života.

S albuma “Midnight at the Movies” odabrana je “They Killed John Henry”, pjesma temeljena na legendi o naslovnom narodnom junaku iz vremena nastanka velike američke željeznice i simbolu borbe protiv mehanizacije kojemu je posvećena i skladba “John Henry Was a Steel Drivin’ Man” s posljednjeg Steveovog albuma, prošlogodišnjeg “Ghosts of West Virginia“, dok je s “Nothing’s Gonna Change the Way You Feel About Me Now” iz 2012. uvrštena “Maria”.

No, najbolje stvari javljaju se na drugoj polovici albuma počevši s “Lone Pine Hill”, posljednjom od četiriju s “The Good Life”. Nakon nje slijedi “Champagne Corolla” izabrana za drugi singl s ploče, a koja je otvarala Justinov album “Kids in the Street” iz 2017. godine. Tu su zatim i naslovne pjesme dviju najboljih Justinovih izdanja, posljednjeg fantastičnog albuma “The Saint of Lost Causes” (2019.), te gospelizirana “Harlem River Blues”, ujedno i prvi singl koji je najavio “J.T.” krajem prošle godine.

Nakon deset Justinovih pjesama ploču završava i jedini Steveov original, pjesma “Last Words” posvećena pokojnom sinu u kojoj stari Earle govori kako je držao potomka u trenutku kad se ovaj rodio i izražava žalost što nije mogao biti s njim u trenucima kada je umirao. Pjesma govori i o odnosu koji je znao biti protkan napetostima (“pokazao si mi istinu, govorio si mi laži”). Steve je Justina u jednom trenutku bio i izbacio iz svog benda jer se ovaj drogirao, no na koncu sve je oprošteno s obje strane. Otac nalazi kakvu-takvu utjehu da su posljednje riječi koje su si u razgovoru uputili ipak bile “volim te”.

Justin Townes Earle bio je izvrstan kantautor koji je, pogotovo posljednjim izdanjima, dokazao da je mogao postići jednaku slavu i priznanje onima svoga oca koji mu je letvicu svakako postavio veoma visoko. Steve Earle s “J.T.” pristupa djelu svog sina s poštovanjem i dubokom ljubavlju koja sjaji jasnije nego što mu joj je on u mladosti možda znao pokazati. “J.T.” je pred nama kao prvo bitno izdanje 2021. godine. Žalosno je samo što je do ove posvete uopće moralo doći.

Ocjena: 8/10

(New West Records, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X