Glazbena recenzija - stranica 42

Novi album Father Johna Mistyja duboka je filozofska studija apsurdnosti ljudskog življenja na ‘bezbožnom kamenu koji odbija umrijeti’ i pokušaj pronalaska zrnca smisla u besmislenom svijetu. Impozantan je to i jedinstveno zamišljen i napisan album kakav se može roditi isključivo u naletu genijalnosti kao umjetničko djelo koje je savršen produkt vlastitog vremena i kao takvo ostaje trajno zabilježeno u svijesti onoga tko s njim uđe u aktivni dijalog.

‘Da je barem Ryan’, bilo je prvo što sam pomislio kada je najavljen zagrebački koncert Bryana Adamsa. Spletom okolnosti, otprilike istovremeno izašao je ‘Prisoner’, album kojim su sličnosti između isluženog kanadskog pop-rock daveža i sumanuto produktivnog američkog kantautora i u glazbenom smislu veće nego ikada dosad.

U najboljim trenucima, novi album kantautorice Valerie June zadovoljit će publiku koju je privukla svojim prethodnim albumom ‘Pushing Against the Stone’ otprije tri godine.

Treći album šibenskog violiniste dobio je i koncertno izdanje.

Alison Krauss posljednji solo album objavila je na kraju prošloga stoljeća, a u novome je objavila tri albuma s pratećim bendom Union Station, te veoma cijenjenu suradnju s Robertom Plantom ‘Raising Sand’. Njezin novi album ‘Windy City’ snimljen je većim dijelom prije četiri godine, a sastoji se od deset obrada country klasika koje su odabrali producent Buddy Cannon i sama Krauss.

Svojim drugim dugosvirajućim albumom, Rhiannon Giddens potvrđuje da je prvakinja suvremenog folka.

Kalifornijski folk rock genijalac priredio je neočekivano dugo glazbeno putovanje kroz prošlu 2016. godinu – lucidno i genijalno na način kako samo on zna.

Voljeli ih ili ne, Jonathanima nekoliko stvari morate priznati – riječ je o jednom od rijetkih bendova koji je na našoj sceni uspio nešto napraviti iako pjeva na engleskom, i to izvodeći glazbu koja savršeno korespondira s rock strujanjima u Britaniji i SAD-u, što se u Hrvatskoj i dalje ne događa baš često.

Načelno nadahnut bluesom delta velikana Mississippi Fred McDowella i Skipa Jamesa, kao i folk melankolijom Nicka Drakea, ‘Notes of Blue’ još je jedan u nizu albuma koji dokazuju kako Jay Farrar nije ništa manje nadaren autor od svojeg slavnijeg bivšeg kolege Jeffa Tweedeyja.

Skoro sve je u ovom projektu corny; ime izvođača, ime albuma, davno prožvakani glazbeni svjetonazor, te odabir zvuka syntha i gitare u pjesmama. No ono najzanimljivije je da je riječ o jednoj uzbudljivoj zvučnoj kreaciji.

Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra u zagrebačkoj Močvari je u jesen 2015. napravio pravi mali dar-mar. Orkestar gostuje opet u istom prostoru 24. veljače s tim da je u međuvremenu promijenio ime. Na mjesto ‘Klezmera’ uskočio je ‘Balkan’ i time se našla jača poveznica koja opravdava i naziv albuma – stvorena je glazbena osovina od španjolske rijeke Ebre do Dunava.

Guy Garvey i Elbow na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju rijetku, dragocjenu biljku – riječ je o skupini običnih, samozatajnih, sredovječnih tipova koji su, naizgled bez pretjeranog truda, nanizali neke od najljepših albuma novijeg britanskog pop-rocka.

Postoje glazbenici kojima leži puno stilova, a također su u stanju izaći iz njihovih shema i instinktivno ugraditi nešto svoje i proširiti sliku. Irski autor Marc O’Reilly iz Waterforda upravo ima tu osobinu. Kao da udiše i izdiše glazbu.

Puno je primjera u kojima su kolege glazbenici bubnjara u bendu ili nekom glazbenom projektu zamijenili ritam mašinom, ali teško se sjetiti primjera u kojima je bubnjar učinio suprotno – zamijenio sve ostale članove modernim elektroničkim napravama. Sarajevski bubnjar i perkusionist Berin Tuzlić upravo na tom tragu razvija svoj glazbeni projekt Drumelody.

Porto Morto je na visokoj razini, ali ta razina zahtijeva još više truda kako bi se otključale sve brave.

Kada se piše o glazbi Bože Vreće valja oprezno birati riječi kako ne bi završili grlom u floskulama o jedinstvenosti njegove pojave i na trenutke jezive boli u glasu. Čini se kako ključ njegova umjetničkog uspjeha leži u začaranom krugu u kojem se to što on jest manifestira kroz moćnu tugu sevdaha, a koja upravo čini, hrani i produblje to što Božo Vrećo kao umjetnik jest.

Londonski The Libertines bili su posljednji rock’n’roll bend starog kova, jedan od onih čiju je glazbu nemoguće odvojiti od života na rubu i drogiranih ekscesa za koje je bilo teško vjerovati da im neće doći glave. To se prvenstveno odnosilo na Petea Dohertyja, jednog od dvojice lidera grupe i medijski zasigurno najpraćenijeg junkieja posljednjih godina, iako po pitanju rasturanja svim i svačim previše nisu zaostajali ni Carl Barat, John Hassall i Gary Powell. U svom tom kaosu očekivano su implodirali 2004. godine, no vrlo dobri povratnički album ‘Anthems for Doomed Youth’, kao i nova Dohertyjeva solo ploča, začepili su usta svima koji su ih željeli otpisati i dokazali kako još uvijek imaju što za reći i odsvirati.

Zabočki glazbenik objavio je na početku godine svoj treći EP u nizu, pokazujući kako dugosvirajuća LP izdanja nisu ‘njegova šalica čaja’, no daleko od toga da u kraćoj formi nije u stanju emotivno zaroniti dovoljno duboko.

U info tekstu novi album prljavog starog one man banda smješten je ‘zapadno od Starog zavjeta i južno od priručnika za liječene alkoholičare’.

Prije deset godina berlinski The Baseballs činili su se kao dobar vic koji i ako uspije neće potrajati duže od par sezona, ali Basti, Digger i Sam su u međuvremenu postali svojevrsni trademark stvaranja novog-starog doživljaja hitova koje mnogi ne mogu izbaciti iz glave.

The Flaming Lipse smo u Zagrebu prvi i jedini put gledali 2010. godine, nakon čega su Wayne Coyne i njegova skupina neopsihodeličnih čudaka obrađivali kompletne albume Pink Floyda, King Crimsona i Beatlesa, objavljivali pjesme u trajanju od šest, odnosno 24 sata i obarali Guinnessove rekorde u kategoriji najviše održanih koncerata u jednom danu (osam!). U tom kontekstu njihovo četrnaesto studijsko izdanje ‘Oczy Mlody’, uz sve svoje ekscentričnosti, djeluje gotovo obično, kao svojevrsni povratak normalnosti.

Jedan od najboljih glazbenih dokumentaraca u posljednje vrijeme i jedan od najboljih filmova prošle godine, ‘Gimme Danger’ Jima Jarmuscha o energičnoj soničnoj oluji The Stooges iz Michigana napokon je dobio svoj službeni soundtrack.

Hiperaktivnost ozbiljno je bila narušila zdravlje Conoru Oberstu, ali on nije mirovao ni tijekom preporučene liječničke rehabilitacije, barem ne 48 sati, koliko mu je bilo potrebno za snimanje albuma ‘Ruminations’.

Četverodjelni EP ‘No Plan’ objavljen je na 70. rođendan Davida Bowieja i odmah provocira pametnjakoviće u nama da ga tumačimo kao blagoslov iz raja, no triptih koji nije završio na ‘Blackstaru’ objavljenom točno godinu ranije pripada – pozornici, a u ovom je obliku simboličan dar ovozemaljskim apostolima Starmana.

Iako je osnovan 1996. godine, turski Baba Zula je bend koji tek treba doći u jači internacionalni fokus.

Celtic punk bend iz Bostona vraća se u Zagreb nakon dvije i pol godine, ali nažalost novim albumom nam nisu dali dodatnih razloga da pohodimo njihov koncert sedmog veljače u Tvornici kulture.

Riječ je o dva kvalitetna instrumentalistička albuma domaćih autora objavljenih pred sam kraj 2016. godine.

Mladi zagrebački oktet kao uzore navodi imena kao što su Maceo Parker, James Brown, Galactic, Dr. John, Soulive, Parliament-Funkadelic, The Meters i Sly & the Family Stone, dok se u praksi klupski probija funkom ponajviše u matičnom gradu. U kratkom roku su došli na glas kvalitetnih party-moovera, kao što su objavili i svoj debi album ‘Žurkadelik’ u lipnju 2016. na Bandcampu i Youtubeu, a krajem godine i na CD-u u vlastitom aranžmanu.

Jedanaesti (neslužbeno trinaesti) album amsterdamsko-zagrebačkih Gone Bald nije samo još jedan izniman dodatak beskompromisnoj diskografiji Ivice Košavića aka Razorblade Jr.-a, već i dobra polazišna točka za upoznavanje ovog osebujnog benda. Na njemu ćete, naime, povremeno nabasati na neukrotive noiserske detonacije s ranih izdanja ‘Jesus Is Coming Soon’ i ‘Fairy-Tale Addict’, ali i na svu onu kompleksnost i nepredvidivost aranžmana koji su obilježili njihov zvuk posljednjih godina.

Iako je prošlo čak osam godina od objavljivanja kultnog prethodnika ‘Kocijani’, novi album Kriesa zvuči kao njegov izravni produžetak ili naknadna B strana.