Glazbena recenzija - stranica 42

Ne treba čuditi činjenica da je ovo arhivsko izdanje sa snimkom starom četrdeset i jednu godinu, najbolji proizvod koji je u nekoliko posljednjih godina izašlo potpisan imenom Neila Younga.

Mogwai, a i post rock općenito, već se dugo nalaze pred zidom, u nekoj vrsti kreativne stranputice iskazane čestim zaglavljivanjem u manirizmima i neumornim ‘rimejkanjem’ gitarističkih pasaža, dramatičnih promjena i ‘pumpanja’ tempa kojima su nas oduševljavali prije 15-20 godina. Na sve navedeno redovno ćemo nabasati u izričaju novih bendova alter, indie, shoegaze pa čak i pop predznaka, no u njihovom je slučaju post rock tek djelić mozaika sastavljenog od čitavog niza različitih žanrova i podžanrova.

Nekad oštri i kritični, Hützovi stihovi danas zvuče kao da su prepisani s pozadine bočice vode, pa se čini kako je gazda Gogolj ključeve svog bordela predao nekoj Coehlovoj korporaciji i na taj način napokon do kraja prokurvao nekoć dobru javnu kuću.

Novi album grupe The War On Drugs svakako ulazi u uži izbor albuma godine, ali i otvara pitanje postaje li Philadelphija nova prijestolnica rocka.

Novim albumom Sam Beam se vratio izvornoj etiketi, ali i starom, ogoljenijem zvuku.

U suradnji sa slavnim pop producentom Markom Ronsonom, Josh Homme i ekipa stvorili su moćnu ploču stvorenu za rasplesavanje ekipe po tulumima i rock klubovima do njihove sljedeće studijske ekskurzije.

‘Najbolja putovanja su neočekivana putovanja’, netko je jednom rekao, a kroz tu prizmu treba gledati i na album ‘Bluz po domačem’.

‘Ako pored mene na pozornici stoji vaša baka i svira bongose, to je The Fall’, istaknuo je jednom zgodom Mark E. Smith pokušavajući objasniti kako je i zašto kroz taj kultni manchesterski bend prošlo oko 40 glazbenika. Da su svi osim njega zamjenjivi može vam posvjedočiti i prava mala vojska nekadašnjih ‘Fallovaca’, no rijetki među njima sjetit će se spomenuti da su uz Smitha imali iznimnu kreativnu slobodu i da su skoro sve postave grupe ostavljale snažan autorski pečat, čineći The Fall, kako je to lijepo opisao njihov veliki obožavatelj John Peel, ‘uvijek istim i svaki put drugačijim’.

Deveti album sina velikana folka i countryja Jima Crocea suradnja je sa slavnim producentom Danom Pennom koja donosi deset pjesama soula stare škole i može biti uvrštena uz bok albumima mnogo razvikanijih kantautorskih imena.

Jedan od najbutalnijih, time i najžešćih bendova s kraja prošlog deseljeća na našoj sceni, objavio je svoj treći studijski album.

Vrijeme između dvaju službenih ploča briljantni engleski kantautor i gitarist Richard Thompson posljednjih godina krati objavljivanjem ‘međualbuma’ iz serije “Acoustic Classics” na kojima samo u pratnji svoje akustične gitare prolazi kroz određene točke svoje bogate karijere, od pjesama benda Fairport Convention, preko onih koje je objavljivao na albumima sa svojom tadašnjom suprugom Lindom, do onih iz njegove solo karijere, koja se također već proteže desetljećima.

Najavljivan kao jedan od najiščekivanijih generacijskih filmskih nastavaka, ‘T2’ potpuno je propao na američkom box officeu. Spasila ga je Evropa, jer je ‘T2’ stopostotna evropska priča koz koju je Danny Boyle još jednom dokumentaristički vješto protkao detalje moderne dekadencije i digitalnog beznađa gdje više nema mjesta za stare junkie i štemere. A kakva je nova zvučna slika jednog od najpoznatijih soundtracka, koji je uz Tarantinov ‘Pulp Fiction’ u devedesetima bio neizostavni CD za svaki rokerski tulum?

Vrelo talenta na novoj country sceni u ovom trenutku čini se gotovo nepresušnim. U svibnju ove godine svojim prvim konkretnim albumom zadivio nas je mladi Colter Wall, a sada, tri mjeseca kasnije, dokaz toj tezi podastire nam dvadesetšestogodišnji Tyler Childers svojim drugim albumom “Purgatory”.

Novi studijski album zagrebačke grupe Radost! može se već gledati i kroz prizmu onih najboljih objavljenih u prvoj polovici ove godine na domaćem terenu.

Kompilacija koja donosi sve postojeće snimke kralja rock and rolla zabilježene prije objavljivanja legendarnog debitantskog albuma iz 1956., nazvanog prema njegovu imenu i prezimenu.

Peti studijski album Kanađanke Leslie Feist, dakako poznatije samo po svom prezimenu, čini se kao skup nebrušenih emotivnih skica, naizgled izvođenih i zabilježenih onako kako je i kada umjetnici dolazila inspiracija.

Nabrijani garage surf instrumentali i glazba srodna starinskom popu i soulu u rokerskim aranžmanima koju izvodi pijana ekipa nalik na trailer-trash pankere. Kako bi itko normalan tome mogao odoljeti?

North Mississippi Allstars u 17 godina diskografskog postojanja i 18 izdanja iza sebe nimalo ne posustaju. Njihov najnoviji ‘Prayer For Peace’ je po izlasku bio najprodavaniji blues album u matičnom SAD-u. Nimalo pretjerano, jer braća Luther i Cody Dickinson u svom pravovjernom filmu kao da ne mogu zabrljati. Za sada se jedino može sagledavati koliko su briljirali.

Novo poglavlje opusa Randyja Newmana donosi pregled izričaja u kojem nitko ne vlada materijalom poput ovog 73-godišnjeg skladatelja iz Los Angelesa.

Kada je prošloga srpnja u 79. godini preminuo Alan Vega, lider utjecajnih art-punk/synth-noise terorista Suicide i jedan od najekstremnijih frontmena u (tajnoj) povijesti rocka, opsežne ‘in memoriame’ objavljivali su najvažniji britanski i američki mediji, ne samo oni glazbeni, već i mainstream tiskovine poput New York Timesa ili The Guardiana. Obradom ‘Dream Baby Dream’ od Vege se na koncertima opraštao njegov prijatelj i fan Bruce Springsteen, čime je ‘Elvis iz pakla’, kako ga je sjajno opisao jedan kritičar, makar posthumno, i u komercijalnom smislu dočekao priznanje za sve što je učinio za glazbu.

Tamo gdje je nekad vladao sklad, sada je nered. Kaos. A pravo je pitanje; traži li se upravo to? Tako bi se nekako moglo opisati ono što se dogodilo među prvacima indie folk scene u drugom desetljeću novog milenija.

Spajanje makedonskog etna s novim, u datom trenutku aktualnim glazbenim strujanjima konstanta je autorskog rukopisa Gorana Trajkoskog još od sredine osamdesetih i kultne art-rock skupine Padot na Vizantija.

Agresivna kampanja koja bend predstavlja kao prepotentne seronje koji najavljuju besmislene tužbe, svojoj publici određuju što nositi na koncertima i sami pišu recenzije vlastitog albuma, u usporedbi s konkretnim sadržajem ploče upućuje na još jedan primjer situacije u kojoj se tresu brda kako bi najavila rođenje proverbijalnog miša.

Načelna politička angažiranost novog albuma izvođačice koja je od same svoje pojave naširoko interpretirana kao simbol povlaštenosti s premalo talenta, da bi to iznova i iznova demantirala kvalitetom materijala koji izvodi, ne donosi mnogo toga novog u pogledu stila i inovativnosti, ali donosi dovoljno dobre glazbe i otkriva nova lica Lane Del Rey unatoč predugačkom trajanju i nerijetkim točkama zamora.

Kao glazbeni festival bez headlinera, „Improcon – Improvised music arts & thought“, iznjedrio je i svoje prvo izdanje „Live – Spomen Dom“, pri malom talijanskom izdavaču improvizirane glazbe. Festival je pokrenut u nekadašnjem Kongresnom centru mjestašca u mojem je rođen J. B. Tito, najveći otac naših naroda i narodnosti, čija je infrastruktura (od bazena do poker-salona) ujedno i mjesto mnogih pozornica ovog zanimljivog projekta.

Soundtrack predstave Matjaža Bergera prema tekstu Friedricha Nietzschea, a u izvedbi Laibacha mračan je i zahtjevan komad s elementima klasike, elektronike i industriala.

Te 1974. godine David Bowie je sedam dana uzastopno punio Universal Theater u Los Angelesu. Bila je to ujedno tada i njegova najdulja američka turneja na kojoj je stopio kazališni performans s glazbom. Te godine je postao američki superstar.

Stari Floydovac i dalje je okorjeli borac protiv novog svjetskog poretka koji je iznjedrio neke nove zidove uz neke stare obmane.

Na ovom dvostrukom LP-ju uskrsle legende iz Milwaukeeja, Violent Femmes, putuju po radijskim postajama s gitarama, roštiljem, mikrofonima i istinom promovirajući novi materijal uz najveće hitove i pokoje iznenađenje.

Krajem ožujka je ove godine ‘Muza AIDS-a’, kako je američku avangardnu sopranisticu, skladateljicu, pijanisticu, orguljašicu, performericu i slikaricu grčkog porijekla Diamandu Galas prozvala kritika još osamdesetih, objavila istovremeno dva albuma na kojima reaktualizira svoj morbidni šarm – ‘At Saint Thomas the Apostle Harlem (Live)’ i ‘All The Way’…