Glazbena recenzija - stranica 48

Ćudljiva atmosferičnost elektroničkog prvijenca dua Side Project što rezonira zvučnim podražajima The XX nije nužno najoriginalnija, ali svakako određuje jedan od najsvježijih i najboljih suvremenih hrvatskih debitanskih albuma ‘Things Which No One Else Should Know About’.

Richar Hawley na najboljem albumu u posljednjih deset vraća se zvuku koji ga je proslavio.

Prošle godine album Pink Floyda, ove godine solo album, a uskoro i turneja, na kojoj će pored ostalih posebno odabranih koncertnih prostora nastupiti i u pulskoj Areni, dakle David Gilmour opet hvata zalet.

Posljednje izdanje izdavačke kuće Sploh iz Slovenije posvećeno je intrigantnom srednjovjekovnom glazbalu hurdy-gurdy, žičanom instrumentu s ručicom čiji je prepoznatljivi zvuk alegorija tehnološkog doba – dron.

‘Freedom Tower’ je histerično iskustvo glazbene prošlosti i budućnosti izvedeno frajerski kako i dostoji seksualnom propovjedniku poput Spencera.

Dvadesetdvogodišnja Britanka Rae Morris predstavila se debitantskim albumom ‘Unguarded’.

Da je Amerikanka bila bi veća od Lane Del Rey, da je Britanka svi bi načas zaboravili Adele i Florence Welch i prisjetili se pokojne Amy Winehouse.

Marcus Füreder aka Parov Stelar, austrijski electro-swing producent i DJ, pronašao je sigurnu glazbenu nišu koju nadograđuje, ali i proširuje, novim albumom ‘The Demon Diaries’, nasljednikom uspješnog ‘The Art Of Sampling’ iz 2013. godine.

Preko 250 koncerata godišnje, novi album svake treće godine…’horoskop’ hard rock benda Halestorm iz američkog gradića Red Lion iz Pennsylvanie ne mijenja se od 2008. kad je objavio istoimeni album za Atlantic Records.

‘Obožavateljima mogu reći da pripremamo jednu pravu Simply Red ploču’, izjavio mi je u telefonskom razgovoru Mick Hucknall prije nego li je ‘Big Love’ ugledao svjetlo dana. Naravno, svak’ svog konja hvali, ali obljetničke priče rijetko kad izađu na dobro. ‘Big Love’ nije iznimka.

‘Pozitivne pjesme’ ne donose mnogo novoga, pogotovo onima koji imaju negativno mišljenje o liku i djelu Franka Turnera, no riječ je o vrlo solidnoj iako pomalo jednoličnoj ploči koja donosi dašak vedrine.

‘Improvizirana diskografska kuća’, kako Noisy Night etiketi ‘tepa’ njen osnivač Matija Habijanec, pored tri dugosvirajuća izdanja recentnih indie bendova (The Marshmallow Notebooks, (The) Lesser Men i The Benchwarmers) zakoračila je i u diggerske vode u potrazi za ‘izgubljenim asovima’ ovdašnje scene.

Možda se čini da je Franz Ferdinand učinio veliku uslugu braći Ronu i Russellu Mael davši vjetra u leđa kultnom bendu Sparks (iako je kontinuirano aktivan, svih ovih godina bio je u debeloj sjeni margine scene), no jednako toliko, ako ne i više se nešto poput Sparksa trebalo dogoditi i Franz Ferdinandu.

Što je oduvijek bio san svakog britanskog/irskog benda? Osvojiti Ameriku. Kako se to može učiniti? Tako da zvuče kao američki bend. Hoće li im kritika s otoka to ikad oprostiti? Nikad.

Zagrebački noiseri 1990-ih vratili su se u stilu, a njihov album idealan je soundtrack za novu rundu gubljenja pameti koja nam se u društvenom kontekstu događa.

Domaća i svjetska publika mogla je upoznati rukopis Ratka Vojteka zahvaljujući mnogobrojnim nastupima Zagrebačke filharmonije širom svijeta kao virtuoza na bas-klarinetu, iako ga ovaj nosač zvuka predstavlja prvenstveno kao klavirista ukazujući time na drugu stranu njegove velike ljubavi prema glazbi. Da ovaj osebujni karakter i ličnost ne staje samo na ljubavi govori i izbor repertoara u rasponu od ‘Passacaglije’ Georga F. Handela preko lepeze skladatelja koje povezujemo s jazzom do suvremenih skladatelja, i to Berislava Šipuša, aktualnog ministra kulture RH.

Nakon egzorcizma sa prethodnog albuma, Jason Isbell se vraća sa novim, nikad vedrijim pogledom na svijet

Tri CD-a i DVD sa snimkom koncerta u banjalučkom Banskom dvoru 2009. čine kutijicu ‘Boje zvuka’, najopširniji retrospektivno-kompilacijski osvrt na karijeru jedne od najbriljantnijih regionalnih pjevačica popularne glazbe, Jadranke Stojaković.

‘Prolazi sve’, novi CD i na polovici devetog desetljeća života još ležerno aktivnog Stjepana Jimmyja Stanića – svakako preporučujemo njegovu zabavno-glazbenu priredbu ‘Jimmy kabare’ što se daje u zagrebačkom kazalištu ‘Histrionu’ – i Scharf Club Swing Quinteta ima i određenu arheološko-obrazovnu misiju: pokazati da su stari šlageri izdržali test vremena.

Isticanje činjenice da je klapska pjesma pod zaštitom UNESCO-a, u mnogome uhu i umu zapinje pomalo nesimpatično, stvarajući dojam da se vrijednost glazbe nastoji utuviti uredbom, a ne njenom ljepotom. Riječ je, dakako, o predrasudi koju valja otresti i opušteno se otvoriti onome što čujemo, specifičnoj, osobenoj čaroliji autohtonog, endemskog izraza koji, kao i svaka druga vrsta glazbe može biti i dobar i loš.

Drugi studijski album Belgijanke Selah Sue mogao bi se okarakterzirati kao igra na sigurno koja za sad donosi rezultate.

Unatoč pomalo eksperimentalnom otvaranju meandrirajućim istraživanjem u skladbi ‘Marina C. R.’ i kojekakvim, nadahnutim, zalaženjima u razne izvandžezerske glazbene pravce, od klasike do punka – da, zbilja – ‘For Believers Only’, drugi CD riječkog saksofonista Denisa Razumovića Razza (1964) kompaktna je cjelina jedinstvenoga zvuka, varijabilnih, no ne i disparatnih ugođaja te vrlo tečnog, općeg tzv. groovea, energičnog i čilog, oplahnutog s ponešto sjete i zdvojnosti. Ljudski.

U svijetu Neila Younga jasno je tko nosi crne šešire, a tko bijele. Monsanto, Starbucks i GMO su prljave riječi, a jadni američki farmeri koji zbog velikih korporacija ne smiju uzgajati ono što žele, potlačeni su junaci što praćkama prkose Golijatu. Cijela stvar zvuči kao scenarij epizode ‘Plodova zemlje’ i otprilike je jednako uzbudljiva.

Muse su se od kritičara pretvorili u zvučne čuvare postojećeg poretka stvari. Bogatstvom glazbenih aranžmana maskiraju potpuno pogrešnu sadržajnu formu.

Kako biti glazbena legenda, a ostati aktualan i ne zahrđati? Na to pitanje Paul Weller u svojoj 57. godini i dalje ima potvrdan odgovor.

Ne može biznis odrediti kad se snima izvrstan album, ali se može napraviti biznis od onih koji su to već jednom učinili, no kad se uđe u mašinu, tu nitko ne želi gubiti novce i počinje igra na sigurno.

Soul revival pokret posljednjih godina donio nam je iznimno puno izvrsnih albuma, od Sharon Jones, preko Charlesa Bradleya i Nicka Waterhousea, no rijetki su ipak zvučali toliko autentično i dobro kako je to uspjelo dvadesetpetogodišnjem teksašaninu Leonu Bridgesu, koji glasom, stasom i glazbenim izričajem djeluje kao da su se nebesa smilovala i još jednom nam poslala Sama Cookea.

Da je Nick Cave onomad čuo ‘Anku’, sva je zgoda da bi se ta ovdašnja narodna našla na njegovoj zbirci ‘Murder Ballads’ (1996).

‘Čekala djevojka na prozoru da joj dođe njeno luče, da je ljubi, kao i juče. Spustit će mu, zbori, pletenicu, nek’ napravi stepenicu.’

Više nego, primjerice, Exploitede ili Dead Kennedyse, u Blitzkriegu ćemo čuti Stoogese, Chucka Berryja ili boogie, naravno, sve nabačeno na pankerski kolosijek.