Po viziji Tolstojeve, budućnost neće biti ni bolja ni gora od sadašnjosti. Bit će jednostavno – drugačija.
O čemu je riječ? „Kis“ nudi dvije suprotstavljene (a ujedno i supostavljene) epistemologije. Prva je ona Benediktova. Benedikt je dijete post-kataklizmičnog svijeta i kao takav, njegov je glavni reprezent. Iz njegovih pričanja, razmišljanja i racionalizacija čitatelj upoznaje karakter post-kataklizmičkog svijeta i njegovih stanovnika. Nesposobni su za apstrakciju, orjentirani na preživljavanje u radijacijom obilježenom svijetu, podložni autoritetu (ne zbog toga što dijele njegovu ideologiju već zbog toga što se funkcija vođe nikad ne dovodi u pitanje), na razmišljanje gledaju kao na samovolju, jezik im je pragmatičan i ne posjeduje metaforičku dimenziju (vođini zakoni i ukazi uvijek su oprimjereni kako ne bi došlo do zabune), umjetnost (romani, priče, poezija) preuzimaju iz prethodnog svijeta, a u tom prepisivanju nestaje njena konotativna dimenzija, s obzirom na neolitski karakter post-kataklizmičkog društva bazične potrebe preuzimaju primat u ljudskom djelovanju – magija, tabu, animizam i svojevrsni šamanizam postaju dijelom njihove svakodnevnice. Ne treba se previše umno naprezati kako bi u ovoj slici prepoznali karakteristike onoga što se popularno naziva „masom“. Ipak, u slučaju „Kisa“, masa nije predmet kritike – masa je posljedica prouzrokovana neuspjehom druge epistemologije.
Drugu epistemologiju zastupaju Prijašnji – ljudi koji su živjeli prije Katastrofe. Pripadnici ove „kaste“ sjećaju se „boljih vremena“. Obrazovali su se na fakultetima, odrastali su i djelovali u uvjetima Zapadne civilizacije, sposobni su za kritičko čitanje, raspolažu tehničkim, kulturnim i povijesnim znanjima izvan dohvata njihovih suvremenika, sposobni su razumijeti svijet izvan okvira golog pragmatizma, no nisu sposobni u njemu djelovati. Intelektualna elita (jer sasvim je očito koga Prijašnji predstavljaju) ostaje zakopana u vlastitim, banalnim, sukobima oko terminologije i političke pripadnosti , sposobnost apstrakcije i intelektualnog nadmudrivanja u potpunosti ju je udaljila od realiteta svijeta u kojem boravi. Nemoćna da se suoči s egzistencijom, elita se vratila (ukoliko ju je ikad i napustila) u kule bjelokosne na kojima će tek povremeno otvoriti prozore da provjeri koje je stoljeće vani. Jalovost Prijašnjih (koja je uostalom indirektno prouzrokovala i Katastrofu) odgovorna je za nastanak društva spektakla – humanistička tradicija nije uspjela spriječiti pojavu „YouTube generacije“.
Stvarajući svijet „Kisa“, Tatjana Tolstoj dala ga je u ruke čitateljma „24 sata“ i natjecateljicama televizijske emisije „Bridalplasty“, a sumrak civilizacije sažeto se komentira u poruci upućenoj Prijašnjima – Tako vam je i trebalo. Bili ste nesposobni. Poput svake prave distopije i „Kis“ uništava svjetonazor junaka (bolje je u ovom slučaju reći junakove paradigme koja biva transponirana na nevidljivi, neprisutni kolektiv) ali to čini bez vrijednosnih karakterizacija. Po viziji Tolstojeve, budućnost neće biti ni bolja ni gora od sadašnjosti. Bit će jednostavno – drugačija.
Mnogo je još dimenzija koje od „Kisa“ čine doista maestralan roman, a jedna od njih je i dimenzija jezika za čiju je hrvatsku inačicu bio odgovoran Igor Buljan koji je povjereni mu posao odradio toliko dobro da se sasvim legitimnim čini pitanje – je li Tolstojeva na ruskom to mogla napisati bolje? To će ujedno biti i posljednji komentar o „Kisu“ s moje strane. Uz ovaj: Familijarne veze nisu garancija književne kvalitete, ali sudeći po viđenom Tolstojevo prezime stoji tamo gdje mu je i mjesto – na samom vrhu nove ruske književnosti.
Prijevod: Igor Buljan
(Naklada Pelago, 2010.)
Cijena: 140 kuna