Ukoliko ste se pomalo zasitili moderne strip ponude sastavljene od superjunaka, adolescentskih mangi, nostalgičnih reizdanja i ‘grafičkih novela’ koje ciljaju na ‘odraslu’ publiku, što u prijevodu znači da su ili previše nasilne i vulgarne ili previše angažirane i sumorne, te ste se umjesto toga zaželjeli dobrog starog humorističnog geg stripa, ali humorističnog stripa koji nije relikt nekih prošlih vremena, već stripa koji je u duhu svog doba i koji će na oštrouman i duhovit način reflektirati svakodnevnicu koju živimo – postoji odgovor na ono što tražite, ime mu je Zerocalcare.
Zerocalcare, pravim imenom Michele Rech, rođen 1983., najprodavaniji je talijanski strip autor u posljednjih 20 godina. Svoje radove objavljuje na svom web blogu, a tiskana izdanja su mu dobila brojne nagrade, reprinte, te prijevode na druge jezike. S objavljivanjem njegovih stripova na našim prostorima prvi je počeo srpski izdavač Lavirint koji je dosad objavio Zerocalcareov prvijenac „Armadilovo proročanstvo“ (aka „Pasančevo proročanstvo“), te „(Skoro.) Svakog. Prokletog. Ponedjeljka“. Nagrađivani „Zaboravi moje ime“ objavio je bosanskohercegovački Agarthi Comics, a od hrvatskih izdanja zasada imamo „Pasančevo proročanstvo“ koje je objavila Udruga CRŠ.
Prema stripu „Pasančevo proročanstvo“ 2018. je snimljen istoimeni igrani film koji je nominiran za najbolji film u programu Horizonti filmskog festivala u Veneciji, a ovih dana je svjetlo dana ugledala Zerocalcareova animirana serija „Strappare lungo i bordi/Tear Along the Dotted Line“ („Pokidajte po iscrtkanoj liniji“), prva talijanska animirana serija u produkciji Netflixa.
Koncipirana kao mini-serija od šest nastavaka u trajanju od 15 do 20 minuta, „Strappare lungo i bordi“ je narativno vrlo slična stilu naracije koji je Zerocalcare patentirao u svojim stripovima. Glavni lik, Zero glavom i bradom (u talijanskoj audio verziji je sinkronizirao sam sebe), nam prepričava kratke slice-of-life anegdote iz svoga života. Njegove opservacije o svakodnevnim stvarima koje nas okružuju su u maniri ponajboljih stand-up komičara, seinfeldovski britke i podjednako urnebesne zahvaljujući obilnoj mogućnosti identifikacije koju nude. Zerocalcare shvaća da je tajna dobre komedije u samoprepoznavanju i autoironiji, odnosno u tome da nam omogući da u njoj prepoznamo sebe, svoje ljude i situacije, te da se sebi i svom svijetu smijemo. Ako se npr. u epizodi u kojoj Zero opisuje kako nered u njegovom stanu živi neki svoj život i polako preuzima kontrolu nad čitavim stanom ne prepoznate i usput ne nasmijete do suza, ne znam što da vam kažem, čudni ste.
Nekoliko je ključnih elemenata na kojima Zerocalcare temelji svoj prepoznatljivi rukopis. U njegovim zgodama se, često bez jasne crte razdvajanja, miješaju stvarnost i podsvijest, njegovi osjećaji, opsesije, tjeskobe i strahovi. Zerova podsvijest je personificirana u liku njegovog nerazdvojnog zamišljenog druga, pasanca koji govori. Također, u Zerovim pripovijestima te kratke, u početku naizgled nepovezane zgode zapravo čine mozaik koji se slaže u veću sliku, u zajednički narativ koji ih povezuje i koji obično sa sobom nosi snažan emocionalni utisak. Kao i u životu, obrambeni mehanizam smijeha se povremeno ostavi sa strane kako bi se suočili sa suzama.
Valja priznati kako bi oni koji nisu sa Zerocalcaerom već upoznati preko stripova u početku mogli imati problema sa praćenjem animirane serije. Ritam monologa/dijaloga je superbrz, sa hrpom popkulturnih referenci i skakanja sa jedne anegdote na drugu, gdje često nije jasno kad prestaje jedna anegdota, a počinje druga. Trepnete li mogli biste propustiti ne malo, već puno. U stripovima je to lakše pratiti jer je moguće zaustaviti se na detaljima, a svaka anegdota ima svoje poglavlje pa su ti prijelazi jasniji.
Glavnu priču ipak nije teško uloviti. Zero, sa prijateljima Seccom (dio stalne postave Zerovih priča) i Sarah, kreće na dugačko putovanje vlakom tijekom kojeg se prisjećaju zajedničke prijateljice iz djetinjstva Alice. Očito je da destinacija njihovog puta ima veze sa Alice, ali prepustit ću vam da sami saznate sve detalje priče. Premda su se neka imena i lokacije promijenili, riječ je zapravo o prerađenoj priči iz „Pasančeva proročanstva“ ispričanoj iz ponešto drugačijeg ugla. U finalnim epizodama serije ritam se malo uspori, te se pažnja u potpunosti posveti toj glavnoj fabuli i njenom narativnom i emotivnom razrješenju.
Rođeni osamdeset i neke i (nikad) odrasli u devedesetima ili ranim dvijetisućitim će u Zerocalcareu zasigurno prepoznati generacijskog autora u motivima koji idu od špice serije koja sadrži mali omaž Simpsonsima , preko referenci na generacijske simbole, koji uključuju muziku i filmove, ali i nerede na G7 samitu u Genovi, do egzistencijalnih dilema koje muče sredovječnog staight-edge pankera čije mladenačke ideale je zamijenilo dangubljenje uz videoigre i Netflix serije.
Zerocalcare na duhovit način barata sa postmodernim načinima na koje konzumiramo i doživljavamo goleme količine sadržaja koje su nam na raspolaganju. Između ostalog par puta razbija četvrti zid kad „pauzira“ seriju, pa nam iskače Netflix sučelje i vremenska traka po kojoj se pomiče. Mi sa ovih prostora ćemo imati mogućnost dodatne razine identifikacije. Ne samo stoga što se par puta za metaforu koristi Josip Broz Tito, već ponajprije zato što ćemo u Zerovim protagonistima i situacijama, poput na primjer epizode u kojoj se opisuje sizifovsko prijavljivanje na oglase za posao u zemlji u kojoj caruje nepotizam, prepoznati slične nama.
Zerocalcare će vam pomoći da se nasmijete vlastitim manama, da lakše podnesete vlastitu zbunjenost u suvremenom svijetu, da zajedno opsujete društvene nepravde, te da prebolite propuštene prilike i životne tragedije. Život ispričan kroz filter njegove bujne i zabavne mašte je gorko-sladak kao u onoj staroj pjesmi: šaka suza, vrića smija, ništa drugo nego fantazija.
Ocjena: 8/10
(Netflix, 2021.)