The Streets na INmusicu – koncert života za bend ili za novinara?

Specijalni izvjestitelj ovog portala s INmusic festivala pretpostavio je punjenje želuca koncertu The Streetsa. Srećom, u prvim redovima, točno ispred Mikea Skinnera, bio je naš suradnik. Pred vama je opis njegova orgazmičkog iskustva…

The Streets (Foto: Tomislav Sporiš)

U ljeto 2002. kad sam nakon prave pravcate golgote napokon pred komisijom položio možda najlakši ispit na pravu – financijsko pravo – odlučio sam izdvojiti 135 kuna i počastiti se albumom The Streetsa koji mi je jedini pružao pravu utjehu i spokoj dok sam bezglavo i bezuspješno jurišao na vjetrenjače zvane PDV, porez na dohodak i porez na dobit. Taj album se zvao “Original Pirate Material”, a danas, devet godina kasnije, mogu mirne duše kazati da je svojom revolucionarnošću i svojom epohalnoću postao “London Calling” jednog dijela moje generacije. Tada maleni i bucmasti birminghamski šmokljan Mike Skinner je glazbu okrenuo posve naopačke pristupivši joj totalno drugačije od ostatka glazbene niše koja je drmala scenom.

On je krenuo iznutra, zagrebao je po vlastitom momačkom životu, pa uhvatio melankoniju i osamljenost velegradskog života, dokumentirao klupske vibracije , a za povijest zabilježio vlastita razmišljanja, otvoreno, bez preseravanja, bez patetike, nepretenciozno i nepozerski. Baš onako kako treba i baš onako kako je u nešto drugačijem aranžmanu dvadeset godina ranije radio veliki Joe Strummer. Priče koje nam je Mike na ovom albumu ispričao jesu možda njegove, osobne, no one su i naše.  Svatko od nas ako malo bolje posluša o čemu pjeva (hm, repa) ovaj genijalni  storyteller, pjesnik ulice koji se valjda rađa jednom u dvadeset godina, može pronaći i sebe u njima. On za razliku od dobre većine hip hopera, sa ove ili one strane bare, ne pjeva o kurcima, pičkama, govnima i sisama,  on ne jebe majku, pa onda normalno, on se ne unosi utokom u lice, on svojim stihovima ne ispravlja krive društvene drine niti se njima služi da nekakvu pozersku politički korektnu rebelovštinu prikaže kao svoj subverzivni svjetonazor (jer je to kao sad, jel, in).

Ne, on pjeva, odnosno, on priča o stvarima koje su mu jasne, koje poznaje, o stvarima koje ga vesele, o stvarima koje ga tište.  Ovih 14 prekrasnih pjesama možda na najbolji način dočaravaju  Mike Skinnera i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni stihoklepac koji je kao jedan od rijetkih u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Mike je lik čije su zvijezde ulična rasvjeta, a omiljeni zvuk struganje automobilskih guma na asfaltu, on je simbioza klasičnog hip-hopa s britanskom otvorenošću. Živio je na ulici i ulica je živjela u njemu. Sve slike koje je upijao danonoćno koračajući po asfaltu jednostavno je bljuvao van. A to je napravio maestralno.

Budućnost plesne glazbe uvijek je dolazila sa ulice, a tada, prije devet godina, jasno je bilo da su budućnost plesne glazbe The Streets. Dalje>>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh