‘The Wire’ – žicom do brutalne stvarnosti

‘The Wire’ je serija koju nije pametno podastrijeti gledateljstvu na uvid, posebno ako se teži tome da se odgoji generacija nemislećih konzumenata, onih koji samo hipnotizirano gutaju sve što im se servira.

Jelena Svilar (Foto: Nino Šolić)

Kada sam pročitala da je HTV otkupila The Wire (Žica), pomislila sam da ću se onesvijestiti od mješavine šoka i uzbuđenja. Naime, prošlo je punih deset godina otkako je snimljena prva sezona ove genijalne serije, a sve su hrvatske nacionalne televizijske kuće čitavo desetljeće sistematski ignorirale njezino postojanje. Čovjek bi pomislio da se iza toga skriva neka agenda, a svak onaj tko je pogledao Wire gotovo da je uvjeren da to ne može biti slučajnost. Jer, Wire je serija koju nije pametno podastrijeti gledateljstvu na uvid, posebno ako se teži tome da se odgoji generacija nemislećih konzumenata, onih koji samo hipnotizirano gutaju sve što im se servira.

Ono što Wire čini toliko važnom serijom, koju mnogi proglašavaju najboljim dramskim proizvodom ikad produciranim za televiziju ( u prilog tome ide ocjena 9,7 na Imdb-u), zasigurno je univerzalnost teme koju obrađuje. Autor David Simon, trenutno jedan od najcijenjenijih svjetskih scenarista, oslikao je ovom serijom fresku Baltimorea, grada s najvećom stopom kriminala u Americi, u kojemu je godinama radio kao novinar crne kronike. Očigledno isfrustriran saznanjima do kojih je došao u svom profesionalnom životu, osmislio je pet sezona komplicirane priče koja plastično prikazuje kako funkcioniraju stvari u svakom društvu; premreženost svih struktura, od lokalnih do nacionalnih, povezanost s mafijom, korupcija, narko-scena, školstvo, sudstvo, policija, mediji, carina, sve je ovo secirano u ovoj visoko realističnoj priči koja bi se komotno mogla preslikati na bilo koji grad u bilo kojem dijelu svijeta.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cryMVK1PwuQ[/youtube]

Ono što ju, osim načina snimanja, čini nesvakidašnje realističnom za jedan dramski proizvod, upravo je način na koji Simon vidi čovjeka. Nema tu one paradigmatske podjele na dobro i zlo, na crno i bijelo, kojom nas filmska industrija suptilno desetljećima indoktirinira – ljudi su i dobri i loši, i slabi i jaki, i mudri i budale, ovisno o okolnostima u kojima se zateknu i to je naprosto univerzalna činjenica. Svi smo mi sposobni učiniti sve i svi smo žrtve prvenstveno biheviorizma, a ponajviše institucija osmišljenih da bi se izbjegla tobožnja kaotičnost funkcioniranja društva.

I sam grad Baltimore u seriji funkcionira kao zaseban lik, što je karakteristično za sve Simonove proizvode (Homicide – Life on the street, Treme), no za razliku od serije Treme, u kojoj portretirni New Orleans funkcionira kao postmoderni Candide, u Baltimoreu nema nade za promjenu nabolje, a svaka klica optimizma biva zatrta već u korijenu. No ipak, čak i unatoč tom defetizmu, gledanje ove serije pruža nesvakidašnji užitak gledanja, jer ima nešto perverzno utješno u tome kada se izgube sve iluzije, a čovjek konačno shvati na čemu je, makar to bio i deveti krug pakla. Dalje>>

Zadnje od Koluma - Peglanje ekrana

Apeli, apeli…

Danas je, pak, na internetu izašao i trominutni video-apel u kojemu 57
Idi na Vrh