‘VIS Životinje’ u Trešnji – ‘Folsom Prison Blues’ u izvedbi bizonskog kvinteta

Četiri godine nakon premijere predstava živi dovoljno energično da višekratno izazove zdušno pljeskanje pune dvorane.

Predstava 'VIS Životinje'

U vrijeme premijerne izvedbe humorne glazbeno-plesne predstave za mlade (7+), „VIS Životinje“ Saše Božića i Ksenije Zec, prije gotovo točno četiri godine (24. siječnja 2010.), zrak je još snažno mirisao na revivalska zbivanja u kojima se, tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća, nakon dvadeset-trideset godina nedjelovanja, ponovno, uglavnom jednokratno i prigodno obljetnički okupilo nemalo odavna rasformiranih rock sastava (u regiji: Bijelo dugme, Buldožeri, Pankrti¸ Parafi, Termiti…; do nas su iz bijelog svijeta stigli Stoogesi, New York Dollsi, MC5/DKT…). U istom razdoblju neočekivan svjetski uspjeh postigli su novi izvođači korijena duboko usađenih u „prastari“ rock, poput The White Stripesa, The Black Keysa, Nore Jones, Amy Winehouse, The Libertinesa, Ryana Adamsa… Ali unatoč takvim vjetrovima što su razveselili većinu rock-poklonika, u vrijeme nastanka predstave „VIS Životinje“ ideja stvaranja vlastitog rock benda imala je vrlo tanke veze s prepoznatljivom aktualnom realnošću i sa stvarnim životom mladih.

Više od pedeset godina nakon „izuma“, rock je pronalazio mjesto u muzejima, a osnivanje rock grupe s probama u podrumu ili u garaži bio je manje-više tek romantično-nostalgični pojam, gotov model predstavljanja adolescentskog bunta, zgodan i jasan znak čitljiviji roditeljima negoli njihovim 7+ klincima koje su dopratili na predstavu, a kojima misao „osnujmo rock grupu“ ne znači, niti će im u budućnosti značiti, gotovo ništa.

No takva ready-made shema, danas konvencija, obrazac klasične uporabne vrijednosti u koji se malo-pomalo pretvorio nekoć karakterističan istup mladenačkog prosvjeda protiv establišmenta (rock je danas glazba sredovječnog „kućnog saveta“, obratno od stanja koje su 1979. u „Rock’n’rollu za kućni savet“ duhovito zabilježili Bora Đorđević i Riblja čorba), u „VIS Životinje“ funkcionira kao jednostavan i efektan dramski okvir, s ugrađenim početkom, sredinom i krajem. Jednoipolsatna predstava započinje uz izvornu snimku pjesme „Tango Till They’re Sore“ Toma Waitsa iz daleke 1985., što je, bit će, i približno vrijeme radnje u kojem školarac Kuna (Rakan Rushaidat) daje oglas za audiciju za članove r’n’r benda koji će, milošću domara, vježbati u (podrumskim) prostorijama kazališta u kvartu. Kako to već biva, na audiciju se prijavljuju kojekakvi živopisni likovi, da bi bend, naposljetku nazvan VIS Životinje, profunkcionirao kao sastav Kuninih prijatelja iz ulice.

Predstava VIS Životinje

Minimalistička, gotovo nepostojeća scenografija, neatraktivni kostimi i vrlo odmjereni rasvjetni zahvati usmjeravaju fokus pažnje na glumačke izvedbe čija se ciljana posebnost očituje u zamisli da svaki čovjek podsjeća na neku životinju pa će tako Damir Klemenić, Tvrtko Jurić, Jerko Marčić i Maja Posavec, katkad vrlo zabavno, predstaviti tetrijeba (ili sličnu pticu), puža, kornjaču, kravu, miša i ine, a grupe na lokalnom natjecanju, u izvedbi istih glumaca, nositi životinjska imena te pružiti neke od najduhovitijih trenutaka predstave kao što su interpretacije „Folsom Prison Bluesa“ bizonskog vokalnog sastava ili riblja inačica „Proud Mary“.

Oblikovan kao niz karikiranih skečeva neobvezno objedinjenih temeljnom „pričom“, „VIS Životinje“, čiji je daleki predložak bajka „Bremenski svirači“ iz opusa braće Grimm, može se, veli popratni tekst, promatrati kao esej „o tome što kao ljudi o samima sebi možemo naučiti od životinja i na koji način možemo spriječiti kulturalni nestanak životinja koji je gotovo strašniji od njihove tjelesne marginalizacije“. Navedenu intenciju u djelo provodi bez dociranja i bez izravnosti, što gledateljima dopušta da se neopterećeno odobrovolje uz nizove humornih iskrica, pjevačko-plesno-pantomomskih točaka te uz ponešto koncertnih brojeva što ih odgovarajuće kompetentno izvodi glumački bend na čelu s izvrsnom pjevačicom Majom Posavec.

U sezoni po nastanku predstave, „VIS Životinje“ osvojio je desetak nagrada struke, a četiri godine nakon premijere očito živi dovoljno energično da višekratno izazove zdušno pljeskanje pune dvorane, pa čak i poziv benda na bis, baš kao na pravom koncertu.

(Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb, 11. siječnja, 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X