Vozi li i našu kulturu firma ‘Krstić i sin’?

Kinematografija bivše nam zemlje sve više dolazi u program nacionalne televizije, no neke druge stvari su nam pred nosom, a mi ih ne vidimo, ili možda za njih ne marimo…

Jelena Svilar (Foto: Nino Šolić)

Procjenivši valjda konačno da umjetnost nema nikakve veze s ratom i nacionalnom netrpeljivošću, u posljednje vrijeme svakih nekoliko mjeseci državna nam dalekovidnica sramežljivo, bez previše pompe i najava, podastre poneki filmski klasik nastao u produkcijskoj radionici bivše nam države. Najčešće se radi o ratnim filmovima koji su se u Jugoslaviji snimali kao na traci, diktatom države, no prošloga četvrtka pripustiše nam redateljski prvijenac Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”, film za kojega je malo reći da ima kultni status.

Često proglašavana najboljim jugoslavenskim filmom svih vremena, ova genijalna, gotovo stripovska crnovalna tragikomedija apsurda jedna je od onih koje se bez problema mogu pogledati stotinu puta i svaki puta u njoj otkriti nešto novo, nešto što vam je promaklo u prethodnom gledanju, poput recimo babe u crnom o kojoj je već bilo spomena na Ravno do dna.

O faktografiji ovog genijalnog filma nema potrebe previše pisati, jer se o njemu zna sve, a ako netko slučajno ne zna da je scenarij za njega napisao Dušan Kovačević, a prepoznatljivu muziku Voki Kostić, lako može izguglati željene podatke. Glumci su također i više nego poznate njuške jugoslavenske kinematografije i bez problema ih se može pronaći na internetu. No postoji jedan lik u filmu o kojem se puno ne zna i rijetko ga se spominje, iako je možda upravo on razlog zbog kojeg je film toliko prepoznatljiv, a svakako je osnovni razlog koji ovaj klasik svrstava u filmove ceste.

Autobus firme 'Krstić i sin' - plakat filma 'Ko to tamo peva'

Riječ je, pogađate, o čuvenom autobusu firme Krstić i sin, onom u kojem se odvija radnja gotovo cijelog filma, koji s ostalim likovima, kako bi se narodski reklo, prolazi sito i rešeto, biva propucan, vožen u rikverc, pretvoren u pečenjaru, da bi na kraju završio uništen u bombardiranju, zajedno sa svim ostalim putnicima, izuzev dva Cigana koji kataklizmu preživljavaju da bi je opjevali.

Autobus je u “Ko to tamo peva”, barem sam ga osobno tako doživjela, personifikacija bivše države. Rasklimana su to multipraktična i multikulturna kolica, pokrivena patinom koja označava uglavnom turobnu povijest, u koja je natrpana sva sila raznih likova: mladi i stari, ratni veterani, špijuni, bolesnici, degenerici, zabavljači, popovi i manjine, svi se oni drndaju u njemu iako im je zajednička samo činjenica da putuju istom rutom i voze se prema istom odredištu, nesigurnoj ratnoj budućnosti. Dalje>>

Zadnje od Koluma - Peglanje ekrana

Apeli, apeli…

Danas je, pak, na internetu izašao i trominutni video-apel u kojemu 57
Idi na Vrh
X