Zagor je bio faca, imao je ono nešto…

In Memoriam – Sergio Bonelli (2. prosinca 1932. – 26. rujna 2011.).

Sergio Bonelli (Foto: Wikipedia)

Kad sam primio vijest da nas je 26. rujna ove godine u sedamdeset i devetoj godini života napustio legendarni Sergio Bonelli, veliki čovjek i još veći gospodin, otac Malog Rendžera, Mister Noa i naposljetku jednog i jedinog, vječnog i neponovljivog Zagora, strip junaka na kojima su se odgojile generacije i generacije, osjetio sam veliku tugu. I iskreno, bilo mi je pomalo čudno što me smrt jednog čovjeka kojega nisam osobno ni poznavao može toliko potresti.

Ne toliko zbog toga što sam dobrano zagazio u Isusove godine, pa kao ono, nije red da odrastao muškarac zaplače (moja malenkost je poznata plačipička koja  se nikad nije libila zatuliti i koja dan danas suze roni svaki put kad gleda scenu kad E.T. odlazi kući ili kad ona pobješnjela masa stjera u slijepu ulicu Čovjeka Slona koji ih vapeći pita “ Zašto mi to radite? Što sam vam ja učinio? “), već zbog činjenice da sam baš tih dana jako bolno proživljavao prekid dugogodišnje veze s jedinom djevojkom koju sam ikad baš onako, kako treba, volio. Čim sam se malo pribrao zapitao sam se koji mi je vrag, kakav sam ja to čovjek? Pa upravo proživljavam najteže dane u životu, doživljavam emocionalni brodolom, a plačem zbog čovjeka koji je “samo” pisao nekakve tamo šund stripove. I koji je na koncu odživio svojih dobrih osamdeset. Jesam li ja nju zapravo onda doista i volio? Jesam, volio sam je, ali očito sam volio i Sergia Bonellija. Odnosno, možda je bolje reći da sam u trenutku saznanja za njegovu smrt suzu pustio, ne iz nekakve ljubavi – bilo bi to krajnje patetično, pretenciozno i teatralno – već zbog zahvale čovjeku koji mi je svojim djelom obilježio djetinjstvo i u velikoj mjeri usmjerio životni put. I to ne samo meni, već i čitavoj jednoj generaciji klinaca odraslih sa ove i one strane Jadrana sedamdesetih i osamdesetih.

Zagor Te Nej (Sergio Bonelli Editore)

Danas, kad internetska revolucija poput tsunamija nosi  sve pred sobom, te poput svake prave revolucije jednostavno guta svoju djecu rasipajući im pažnju na milijardu i jedan segment, ne dopuštajući da heroji budu heroji više od jedan dan, nekad , u ona dobra stara vremena, kad sam ja bio klinac, umjesto klipova sa Youtubea i igraće konzole u rukama, odrastali smo sa loptom među nogama, Panninijevim sličicama među prstima i raskupusanim stripovima pred očima. Mi smo imali svoje heroje i bilo nam je prekrasno.

Naravno, jasno mi je da se vremena mijenjaju, skupa sa njima i prioriteti mladih, a progres je neizbježan, no ipak se ne mogu oteti dojmu, da smo mi , osiromašeni za sva ta današnja tehnološka čuda, ipak imali nekako ljepše, punije, ispravnije,  čarobnije i neusporedivo bogatije djetinjstvo. Jednim velikim djelom zahvaljujući baš Sergiu Bonelliju.

No, da budem sasvim iskren, tada, kad sam gutao svaki požutjeli papirić koji bi nam posredstvom novosadskog “Dnevnika” stizao iz El Dorada zvanog Sergio Bonelli Editore, ja jednostavno nisam imao nikakvu spoznaju o postojanju stanovitog talijanskog gospodina zvanog Sergio Bonelli. Nisam imao pojma da stripove uopće pišu i crtaju ljudi od krvi i mesa. A kamoli da ih netko poslije prevodi, štanca u tisuće komada, te na koncu,  nama, koji smo svaku epizodu Zagora, Komandanta Marka, Velikog Bleka, Kapetana Mikija, Mister Noa i Teksa Vilera čekali prepuni fanatičnog iščekivanja novih divnih avantura naših junaka, na taj način servira gotovi produkt koji je sve samo ne tako romantičan. Dalje>>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X