In Memoriam – Sergio Bonelli (2. prosinca 1932. – 26. rujna 2011.).
Zapravo je to nekako čudno kako smo ja i moje društvo sa otoka Prvića, jednako zaraženo romanima poput mene, znali svaki detalj o svakom našem junaku, svaki broj Lunov Magnus Stripa i Zlatne Serije, znali sve naslovnice stripova i sve nastavke pojedinih epizoda, a pojma nismo imali da sve te krasne priče zapravo u toplini doma svoga i udobnosti radnog stola , rade ljudi od krvi i mesa. Bolje da nismo znali. Bolje da nam nije na pamet palo da to ni pitamo. Bolje da nam nikakav mudrijaš nikad nije rekao da nikad zapravo na Darkvud nije izvršena invazija Akronijana, te da ne samo da ne postoje ne znam sad profesor Helingen i Čiko, već da je i sam Zagor produkt mašte tamo nekog Talijana koji je zapravo njegov otac. A? Šta? Koji kurac? Kako otac? Kakav otac? Pa Zagorovog oca, Majka Vildinga ubili su indijanci iz plemana Abenaki pod vodstvom bijelca Salomona Kinskoga. Tada je i Zagorova mama Beti poginula. To sve ima u” Zagor priča”. Koji kurac ovaj sere? Bilo bi kao da djetetu otkrijete da nema Djeda Mraza. Bilo bi nepotrebno. I okrutno.
Eto, dragi Sergio, između ostalog, hvala ti i na tome, na toj svojoj skromnosti, na tome što si radio tako divne i čarobne stvari, a nisi se njima hvalio i pustio si nas da u miru uživamo u prekrasnom svijetu mašte koju si tako umješno stvarao.
A najviše od svega, hvala ti na Zagoru. Znate, čitali smo mi tada svašta, sve šta je ličilo na strip. Čitali smo dobre stripove. Čitali smo loše stripove. Od Asteriksa i Taličnog, preko Alana Forda i Maxmagnusa koje smo voljeli, do Stripoteka koje baš i nismo. Svi ti stripovi koje smo tamo nalazili, bili su nekako, kako da kažem, hm, čudni. No, Zlatna Serija i Lunov Magnus Strip su nam bili Stari i Novi zavjet. Ok, nitko od nas nije volio Kena Parkera – em sama neka priroda i samo neko filozofiranje, crtež nikakav, a od akcije ni „A“. Osobno, tada nisam nešto previše cijenio ni Teksa. Pa kako pobogu djetetu od desetak godina može biti zanimljiv rendžer koji vječno ganja nekakve krijumčare stoke i falsifikatore dolara?
Ali Zagor… Ah! Zagor-Te-Nej, Duh sa sjekirom, naš Bog. On je bio naš Gospodin, Bog naš jedini i nismo imali dugih Bogova osim njega. Zagor je bio faca. Imao je ono baš nešto. Kod njega si uvijek dobivao porciju nečeg novog, nestvarnog, magičnog, savršenog. Njegov je Darkvud bio čudesno mjesto gdje je sve moguće, gdje se iza svakog ugla nalaze iznenađenja: mumije, vukodlaci, roboti, čarobnjaci, vampiri, vještice, mornari, Kozaci, keltski druidi, afrički ratnici, Vikinzi… Pred svim tim uznemirujućim čudima Zagor se jedini znao snalaziti poput ribe u vodi i svi smo baš zbog toga sanjali i čeznuli da nam je Zagor prika. Željeli smo skupa sa njim i Čikom živjeti u Darkvudu, a najveća nam je želja bila da zli profesor Helingen napokon prijeđe na našu stranu jer smo znali da tada više nitko ne bi mogao ugroziti mir i pravdu.
Čini mi se, ma koliko god će sad ovo zazvučati smiješno svim onim intelektualnim snobovima koji su od banaliziranja i pljuvanja umjetničke vrijednosti Bonellijevaca napravili umjetnost, da smo baš čitajući Zagora, više nego igdje drugdje, i to onda, u tim ranim, formativnim, najbitnijim godinama , naučili što znače prijateljstvo i ljubav, što znači pravda, poštenje, hrabrost, lojalnost, iskrenost, hrabrost, žrtva . Čitajući Zagora i odgajajući se uz Zagora, mislim da smo postajali i bolji ljudi. Bar vjerujem da ja jesam. I hvala ti na tome don Sergio. Nek te čuva Manitu i neka ti je laka darkvudska močvara koju si tako volio.