Daleko smo mi od ruske srčanosti. Pod hitno bi nam trebao neki Majakovski. Da u svojoj maniri napiše nekoliko stihova protiv nekih naših Putina…
Isprovocirane pozivom ruskog patrijarha Kirila da se glasa za Putina u veljači 2012., žene sa šarenim maskama na licu uzele su gitaru u ruke i unutar pravoslavne katedrale u Moskvi otpjevale nekoliko refrena. Zamolile su Djevicu Mariju da otjera Putina te joj predložile da napokon postane feministica. Ostatak priče znamo.
Politički bunt Pussy Riot tada me jako razveselio jer sam momentalno pomislila da su djevojke dale sjajan recept kako se usprotiviti tiraniji oltara koja šalje političke naputke umjesto da osnažuje napuklu duhovnost svojih vjernika. Svaki put kad se Crkva (zaista je nebitno je li katolička ili pravoslavna) oglasi kao PR služba vlasti, pošaljimo im jednu gitaru i malo tamburajmo, pa možda shvate gdje su granice sakralog i profanog. Pomislih, djevojke dođite u Hrvatsku, imat ćete gaža na pretek! Tu vam svako toliko, neki pop poziva narod da glasa za HDZ ili širi netrpeljivost prema gay populaciji ili ruši Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji tobože štiteći dostojanstvo života. Uh, koliko smo mi u Hrvatskoj već mogli imati takvih performansa. Ali, eto, nismo jer mi Hrvati se rijetko odlučujemo na javni bunt, a i kad se odlučimo, onda taj neposluh nimalo poetično dobije lice u nekom nesretniku začuđujućeg pogleda poput onog malog Pernara.
Ah, daleko smo mi od ruske srčanosti. Pod hitno bi nam trebao neki Majakovski. Da u svojoj maniri napiše nekoliko stihova, a ja ću mu samo dati naputke da bi protestna pjesmica trebala sadržavati slijedeće glavne likove: dvojac bez kormilara Josipović-Pupovac i devastirajući tandem Horvatinčić-Bandić. Jer, kad ste jedan od skoro 300.000 nezaposlenih u našoj, tako lijepoj, a tako otužnoj Hrvatskoj, ne možete, a da vas ne razbjesne vijesti koje dolaze od ovih aktera. Da, namjerno ne spominjem Milanovića, Linića, Čačića, Mrsića jer sam napustila svaku nadu kako će dotična gospoda napraviti nešto konkretno da poprave tragičnu ekonomsku situaciju. Ne vidim nikakve njihove napore da smanje tu tragičnu brojku: 300.000.
Mirim se s neimaštinom. Odričem se Diorovog crvenog ruža i skrušeno kupujem istu nijansu Deborahinog (sad zvučim kao Jelena Veljača, ali baš me briga, žene znaju koja to razlika, a i istraživanja su potvrdila da u vrijeme recesije pada potrošnja mnogih artikala, ali raste prodaja ruža za usne jer je ženama to jedini mali luksuz kojeg se ne žele odreći ). Ponavljam, mirim se s neimaštinom. Ali, ne mogu se pomiriti s napadima predsjednika Josipovića na jednu od rijetkih kvalitetnih novina u Hrvatskoj, tjednika Novosti – kvalitetnog štiva manjinske srpske zajednice, kojeg, gle čuda, čitaju i Hrvati željni pametne polemike i vjerodostojnog informiranja. Josipović se čudi kako to da se financiraju Novosti kad drugi listovi propadaju. Ma najbolje bi bilo da se i njih zatvori, pa da jedino o čemu mogu čitati budu Sorajine cice na Zrću (nemam pojma jel’ baš ta lipojka bila tamo, al’ neka posluži kao sintagma za sve njoj slične cro-lebritije). Josipović je tako udrio po Popovcu jer on tobože Ivici Đikiću dikatira što da piše. Tako je velikog novinara sveo na daktilografa. Zastrašujuće. Fridom of spič opasno napadnut! Plus, zaista mi se ne sviđa to dizanje tenzija na relaciji hrvatsko-srpsko. To je zadnje što nam treba u ovoj bijedi. Živcira me i Pupovac sa svojim konstantnim odbijanjem prisustvovanja proslavi Oluje. Uz sav pijetet spram stradalih srpskih civila, mislim da bi bilo vrijeme da se već jednom i on pokloni vojnoj akciji koja je vratila teritorijalnu cjelovitost Hrvatskoj. U protivnom bi imali “jednog Dodika” i unutar Hrvatske. Dakle, buntovna pjesmica se mora očešati o Josipovića, ali i o Pupovca.
Nadalje, moj imaginarni Majakovski dohvatit će se i Bandića i Horvatinčića jer izgleda da će zbog njhovih mračnih dilova postati upitna sudbina kina Europa. Znate onaj spor oko Cvjetnog i obeštećenja Pravoslavnoj crkvi koja je nepravedno ostala bez kina Zagreb. Nema konkretnih potvrda o ovom slučaju, pa nam ostaje vidjeti hoće li kino Europa doživjeti tragičnu sudbu Kinoteke. Zaključak svega navedenog je: kad sam se već pomirila s neimaštinom, nemojte da moram živjeti u zemlji gdje predsjednik ne može vjerovati da neki novinari samostalno pišu, nemojte da moram živjeti u zemlji gdje se opet broje krvna zrnca, nemojte da moram živjeti u gradu gdje će od kul-tur-e ostati samo tur (tur je primorski izraz za guzicu). Jer, u teškim i nemilosrdnim vremenima poput ovih, umjetnost je jedino što može malo ohrabriti naša krhka i ranjena bića.
Nakon što mi je Majakovski napisao svoje verse, ne preostaje mi drugo nego da uzmem gitaru i upadnem u Pravoslavnu crkvu na Cvjetnom (samo da lokacijski naglasim problem Horvatinčić-Bandić, svjesna sam da bi ovaj eksces mogao biti shvaćen kao izraz vjerske netolerancije spram pravoslavne vjeroispovjesti, ali uvjeravam vas, ja sve popove jednako prezirem, zato ću odmah kad ovdje završim skoknuti do Katedrale). U zanosu okinem par akorda i počnem oooojkati: Djevicooooo Marijoooo, otjeraj Josipovićaaa. Otjeraaaaaj i Pupovcaaa. Ooooj Djevico, otjeraj i Bandićaaa. Ooooj, ooooj Marijooo, otjeraj i Horvatinčićaaa. Nakon ojkalice, performans pretvaram u šansonjersku tužaljku u maniri Ibrice Jusića (samo bez psa) gdje zborim o svoj muci jednog nezaposlenog čeljadeta. Za kraj, teatralno se vežem lisičinama iz sex shopa za oltar dok god mi netko ne ponudi pravedan natječaj za posao. Da bi naglasila dramsku napetost trenutka i dočarala kako me država svakodnevno zlostavlja, ošinem se koji put po leđima S&M bičem. Eto, ne tražim da mi netko sredi job. Tražim elementarnu pravednost. Ja i 300.000 meni sličnih. Jednakost šansi, onu frazetinu koju Josipović tako često u prazno mantra. Dajte nam da radimo! Jbg, za crveni ruž moram imat ;).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
