Najveći poznavatelj stripa na ovom portalu, a i šire (puno, puno šire), dobio je u ruke prvi broj Rat-Mana i shvatio da bi to mogao biti odličan povod za temu o povratku stripa na kioske. Ali kako to uobličiti? Jednostavno – pisat će o košarci!
I ako vam je dijete negdje u kvartu, na parkiralištu pod neboderom ili iza škole, primijetilo izblijedjele tragove neobičnih bijelih linija, ako vas pita čemu na parkiralištu služe one visoke, zahrđale konstrukcije i zašto su ljudi nekad koševe za smeće stavljali onako visoko iznad garaža, ispričajte mu kako su nekad davno u vašem gradu živjeli divovi.
Upravo se tim rječima Boris Dežulović, veliki mag pisane riječi u Hrvata, poslužio da bi na ovako slikovit, duhovit, a opet neizmjerno dirljiv (za sve nas koji uopće i znaju o čemu se tu zapravo i radi) način dočara konačnu smrt jedne velike, gospodske igre, u kojoj smo ne tako davno bili najbolji na planeti. Bili smo najbolji na planeti, a onda smo je svojom voljom eutanazirali.
Otkako je na ove prostore, krajem pedestih godina prošlog stoljeća, stigla prva košarkaška lopta i u paketu s njom čudna pravila te igre, napisana rukom stanovitog Jamesa Naismitha, kanadskog sportskog vizionara s kraja stoljeća, narod je tu čudnu igru koju igraju mulci od dva metra prihvatio od prve. Od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je reprezentacija bivše države počela žetvu medalja na Olimpijskim igrama, Svjetskim i Europskim prvenstvima, košarka je dobila kultno mjesto, prestala je biti samo igra i postala je sredstvo kojim jedan mali, vječno nadrkani i iskompleksirani narod može pokazati zube velikima. U redu, nogomet je i dalje bio neprikosloven, sport koji je privlačio najviše pažnje, no efekt nogometa je dolazio do izražaja samo u lokalnim okvirima. I u nogometu smo mi bili dobri, dapače, no bili smo samo dobri, ne i najbolji. U košarci smo bili najbolji.
Od tih šezdesetih pa do sredine osamdesetih gotovo sve medalje na velikim takmičenjima međusobno su dijelili tri nacije – SAD, kolijevka košarke, silni i moćni SSSR Aleksandra Gomeljskog i Jugoslavija. Virtualne bitke hladnoratovske politike nužno su se preselile i na sportska borilišta. Te iste 1972. , kad su na Reykjaviku Amerikanac Bobby Fischer i Sovjet Boris Spaski odigrali mitski Meč stoljeća za titulu prvaka svijeta u šahu, na OI u Munchenu, da, na istim onim igrama na kojima su teroristi Crnog rujna oteli i pobili jedanaest izraelskih sportaša i na istim tim igrama na kojima je veliki Mark Spitz osvojio sedam zlatnih medalja pritom oborivši sedam svjetskih rekorda, u finalu košarkaškog turnira sastali su se dotad na Olimpijskim igrama neprikoslovena momčad SAD-a i njiihova istočna protuteža SSSR.
Ta utakmica donijela je nezapamćeni završetak. U poslijednjih nekoliko sekundi, pri vodstvu momčadi SAD-a 50-49 desilo se nekoliko čudnih događanja: prvo je vrijeme isteklo tijekom prijašnjeg koša (slobodnih bacanja) SAD-a, ali je koš priznat i preostale vrijeme pomaknuto na 1 sekundu. Zatim je vrijeme ponovno isteklo u pokušaju napada momčadi SSSR-a te su Amerikanci već slavili pobjedu. Međutim, na žalbu Sovjeta ponovno su dodane nove tri sekunde, u kojima je Aleksander Belov uspio ubaciti dva poena i time donijeti pobjedu svojem timu. Brojne nelogičnosti tijekom nekoliko zadnjih sekundi nisu nikad razjašnjene, iako je MOO čvrsto ostao pri odluci da je utakmica regularna. Momčad SAD-a, kojoj je to bio prvi poraz uopće na Olimpijskim igrama do tada, odbila je prihvatiti srebrne medalje. Trideset godina kasnije MOO je pokrenuo inicijativu da se medalje ipak dodjele igračima SAD-a, ali su oni to ponovno odbili te su te medalje i dan danas izložene u Olimpijskom muzeju u Laussani. Dalje>>