Antenat – mnogoljudni zagrebački bend koji je uvijek pred izazovima. Posljednji album ‘Izlet’ bio je prvi snimljen uživo (bez publike) i uveo je gitarsku distorziju u zvuk grupe, a za 15 dana slijedi novi izazov – unplugged koncert u Močvari na proslavi rođendana Reggae.hr-a. Kako i dolikuje monogoljudnom bendu, tako su u intervjuu svoje učešće na cjelokupnu sliku dali Bojan Horvat, Boris Vidošević i Nenad Kovačić.
Posljednji studijski album je “Izlet”. Kamo, kuda?
Bojan: Album je ime dobio po jednoj od pjesama, a to je ime također nekako lijepo zaokružilo cijelu priču tog albuma. Prvenstveno nam je to bio izlet u live snimanje albuma, obzirom da smo na ovom albumu prvi put primijenili tehniku snimanja “svi odjednom”. To smo dugo željeli. Stalno se, vezano uz nas, provlači ta priča o “live bendu” pa smo htjeli taj moment uhvatiti i na snimci. Čak je prvobitna opcija bila snimiti novi album live pred publikom u KSET-u, kao pravi koncert, samo da sviramo pjesme koje još nitko nije čuo i da se to snima. Ta nas je ideja dosta golicala, ali smo na kraju pokleknuli zbog tehničkih uvjeta, tj. zbog naše lijenosti da se ozbiljnije uhvatimo realizacije toga. Na kraju smo snimali u MM dvorani SC-a i sve smo snimili u četiri dana. Naravno da je bilo nadosnimavanja vokala i brasseva, ali glavninu smo snimili odjednom u ta četiri dana. Poprilično smo zadovoljni rezultatom, a na tome možemo zahvaliti samima sebi i Miri Piškuliću koji je snimao i miksao album uz Marina Kobeščaka, našeg standardnog tonca. Snimanje ovog albuma bilo nam je poseban užitak.
Drugi dio priče o “Izletu”, pored live snimanja, veže se za izlet u novi zvuk. Na primjer, imamo dosta Afrike na ovom albumu, dosta drugačijih zvukova u odnosu na prethodna dva albuma, ima čak i distorzije. S obzirom na to da nemamo striktno definirani muzički žanr, nama ti noviteti nisu ništa čudno. Ali smo generalno svjesni da nam se kroz godine zvuk mijenja i da te promjene nisu linearne.
Nikada niste dolazili u napast biti objavljeni pod nekom major etiketom. Nije bilo ponuda, vašeg interesa ili se jednostavno nije uklapalo u indie DIY etike?
Boris: Cijelo naše druženje krenulo je u mladim, neopterećenim danima, u duhu jednostavnog, i tako je bilo sve do danas. Nije bilo interesa ili cilja, postojalo je samo zadovoljstvo. Ne znam da li je to skromnost ili glupost, ali ne sjećam se da smo ikada bili zainteresirani za nekog većeg izdavača. S druge strane, ne sjećam se ni da su oni bili zainteresirani za nas. Trebalo nam je dosta vremena da izgradimo dobar način funkcioniranja s deset ljudi u bendu, pa mislim da bi uključivanje nove strane koja ima pravo na odluke možda poremetilo te odnose, a sve sa svrhom dobivanja nekih ne toliko bitnih stvari poput većeg medijskog prisustva, više prodanih diskova, itd. Ne bih nas postavljao iznad medijskih kuća, nije to loša stvar, no meni se uvijek činilo da smo se ugodno smjestili negdje pored njih i nemamo potrebu to mijenjati. Na kraju krajeva, čudan bi mi bio osjećaj da me predstavlja netko drugi osim mene samog.
Inozemstvo i nastupi vani vam isto nije strano. Koliko ste pokušavali i uspijevali rušiti granice obzirom i na bilingualni pristup skladanju, u dobroj mjeri varirate i hrvatski i engleski?
Boris: Čitao sam intervju s Baretom koji je rekao kako je oduvijek pjevao na hrvatskom jer se želi obraćati domaćim klincima. To je super, no mislim da je danas situacija nešto drugačija, klinci su dosta napredni, lakše upijaju jezike i mislim da se ne bave toliko tom geografskom i jezičnom perspektivom koliko im je bitan sadržaj. Svejedno je da li ćeš reći “fuck the system” ili “jebeš sistem”, bitna je poruka. Još važnije je da se izgovori i prenosi. Tko želi razumjeti, vrlo lako može razumjeti. Ono što nikad nigdje nije trebalo prijevod je – muzika.
Što dalje? Koja je perspektiva i koliko ta družba može trajati?
Boris: Najsvježiji izazov koji smo si postavili je skorašnji prvi unplugged koncert Antenata. Mislim da ćemo, s obzirom na naš tip benda i zvuka, tokom tog procesa dosta naučiti, shvatiti i osjetiti neki novi zvuk. Kao svaki bend, imali smo različitih perioda, ali ono što nam najviše znači je konstantna volja da se grupa od deset ljudi nađe i stvara taj zvuk. Možda dio te volje leži i u činjenici da su, kad imaš deset članova u bendu, velike šanse da će te na probi barem jedan član iznenaditi nekom dionicom, rifom, ritmom… Kao da netko pred tebe postavi solidne temelje i da ti slobodu da možeš i ne moraš izgraditi kuću. I to još onakvu kakvu želiš. Čak nije bitno ako se i raspadne. Sve dok ljudi sa zadovoljstvom ulaze u njih i posjećuju ih, mi ćemo ih graditi.
Nenad: Dok ide ide! Po svemu sudeći, moglo bi trajati bar još ovoliko. Kao što je Boris rekao, slijedi unplugged koncert. Veliki izazov. Uživamo u akustičnim probama. Koncert je 30. 11. u Močvari, a mene već pere euforija.
Bojan: Ne zaluđujemo se idejama da će ovo trajati vječno. Prilično smo svjesni realnosti života i uloga koji život nosi. Uživamo u ovome dok traje. A traje već toliko da nam je sve to sastavni dio života i na neki način se odvija samo po sebi. Mislim da način pričanja ove priče nećemo mijenjati jer drugi način ni ne znamo. Niti bi bio naš. Generalno se nadamo još kojem albumu. Možda se potajno nadamo i nekom koncertnom albumu. Možda se nadamo i kojoj zanimljivoj glazbenoj suradnji u budućnosti. Možda se nadamo i kojem jačem koncertu, turneji. To nam je uvijek maturalac. A najviše se nadamo da se priča ne raspline, čak i ako stane.