Daleka obala box set – Predaleka obala i junački napori brodolomaca

Diskografska kuća Dancing Bear izdala je još jedan box set koji se referira na kraj minulog stoljeća u hrvatskoj muzici: nakon Majki, Rundeka i Kojota, svoj box set je dočekala i Daleka obala.

Daleka obala – slavljenička izdanja

Za razliku od prethodna tri box seta koji se referiraju na najcjenjenija razdoblja dotičnih umjetnika, kod Daleke obale je situacija pomalo zamršena. Studijski album „1999-2000“ nije najbolji album Daleke obale, a nije ni simbol neke umjetničke faze. Live album „Uspomena“ koji je zadnji diskografski projekt Daleke obale prije prestanka s radom, ne spominje se često u kontekstu najboljih live-albuma s ovih prostora. Pa ipak, postoje razlozi zbog čega je reizdanje ovih albuma potrebno.

„1999-2000“ je album koji se treba čuti. Barem ga trebaju čuti oni koji planiraju dugoročnu karijeru u rock sastavu, jer tako zvuči uglazbljen umor i zasićenje. To nije loš album, ali mu nedostaje fokus. Album je stvaran u otrovnom koktelu kreativnog zamora materijala i želje da se pod svaku cijenu gura dalje, jer je uspon bio naporan i trnovit – dakle, rat, inflacija, redukcije struje, prometna odsječenost, da spomenemo samo vrh ledenog brijega, sve su to bile prepreke koje je Daleka obala zaobilazila najbolje kako je znala i umjela, naročito u prvoj polovici devedesetih. Što je u Hrvatskoj bilo gore vrijeme, to je kreativnost cvala kod Daleke obale – u prvoj polovici devedesetih grupa je snimila/izdala debi album, „Ludi mornari dolaze u grad“, „Mrlje“ i „Morski pas“ što je za grupu koja je djelovala u zemlji s ratnom ekonomijom fantastično postignuće.

Unatoč svemu Obala se uspjela održati kao jedan od najznačajnijih pop-rock sastava u Hrvatskoj i nitko nije mogao reći da uspjeh nije bio zaslužen. Bilo je potrebno samo – ponoviti dovoljan broj puta dobitnu formulu. A u umjetnosti dobitna formula ne postoji. Marijan Ban, Jadran Vušković, Boris Hrepić, Zoran Ukić i kasnije pridošli Bogo Šoić Mirilović su grizli, trudili se oko benda i pjesama koliko su mogli i nisu ni prvi ni zadnji kod kojih se kemija u bendu prestala događati, i kod kojih su međuljudski odnosi postali bure baruta. Ljudski je probati prijeći i tu prepreku, kao što je ljudski u jednom momentu odustati.

Nitko ne može Banu prigovoriti što je u jednom trenutku ostao bez pjesama i bez ideja, i nije htio igrati bez svog najjačeg aduta – autentičnosti. Nitko ne može Vuškoviću, Hrepiću, Šoiću-Miriloviću i Ukiću prigovoriti što su pokušali spasiti stvar. Uostalom, svi bendovi koji išta znače na ovom svijetu imaju uspone i padove.

Iako Marijan Ban nikad nije bio s vokalne strane klasa Freddieja Mercuryja, kao izvođač je imao toplinu, neposrednost i šarm, što se čuje na „Vozim polako“, pjesmi koja uvjerljivo vara slušatelja da je novi album Daleke obale nastavak započetog kursa. On to nije, nego je „1999-2000“ plivanje do predaleke obale cijedeći zadnji atom snage iz sebe. Vokalisti se mijenjaju: Jadran, Boris, pa čak i Neno Belan pjeva „Kurve“, što zvuči poput audicije za novog pjevača ovog sastava.

Ipak, unatoč svemu, pjesme koje Ban pjeva ostavljaju najuvjerljiviji dojam: „Puno sam pio“ i spomenuta „Vozim polako“ jesu uvjerljivi brojevi kakvima nas je godinama Obala obdarivala. „Osamdesete“ su labuđi pjev, klasična popijevka s nostalgičnim prisjećanjem na stare dane, „Ruzinavi brod“ koji se prvotno nije nalazio na albumu je neka vrsta labuđeg pjeva 2.0. „Osamdesete“ su pogled u prošlost, „Ruzinavi brod“ je pogled u budućnost. Stihovi iz Banovih usta „Ni ono ča san tija, ča san godinama snija, nije to“ imaju drugačije značenje, ako znamo da mu je nakon tog autorska produkcija značajno pala i da je uglavnom aktivan kao koncertni izvođač koji se oslanja na stare stvari.

Koncertni album „Uspomena“ je sniman u Splitu 7. 7. 2001. dva dana uoči antologijske pobjede Gorana Ivaniševića na Wimbledonu. Osim glazbenog, to je na neki način i sociološki dokument, vidimo kako se publika mijenjala od onda do danas. Sama „Uspomena“ je baš to – dragi dio sjećanja iz sretnijeg i jednostavnijeg života. Ako taj život i nije bio sretniji i jednostavniji, pjesme na „Uspomeni“ će učiniti da se slušatelj osjeća tako. Uz nekoliko suvišnih pjesama koje nisu najbolje ostarjele, ovaj live-album je potvrda kako je Daleka obala bila dobar bend i koliko ih se često nepravedno uzimalo zdravo za gotovo. Druga polovica drugog diska svira hit za hitom i tada Daleka obala zvuči poput kombinacije Dire Straitsa i Poguesa, hedonistički šarmantno, a opet pomalo samozatajno, kao pravi protuotrov uštogljenosti i velegradskoj hladnoći i prepotenciji.

Disk s neobjavljenim stvarima je također upravo to: nije ovo „Bootleg Series“, ovo su kurioziteti koje možete i ne morate čuti. Prava stvar je ipak „Uspomena“ – nostalgija je opasnija nego što se misli. Hrepić, Ukić, Ban, Vušković i Šoić-Mirilović su se znali uvući u uho, naprosto dati pjesme publici i uživati u tome što publika uživa u njima i to ne nužno „dizanjem ruku da publika pjeva“, nego svojim opuštenim pristupom. U konačnici, momci iz sastava su si ispunili želju: našli su si (međusobno) dobar bend, svirali su, otkačili su se, i to je sve. Život se ionako sastoji od malih stvari.

Ocjena: 7/10

(Dancing Bear, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X