Daleka obala box set – Predaleka obala i junački napori brodolomaca

Diskografska kuća Dancing Bear izdala je još jedan box set koji se referira na kraj minulog stoljeća u hrvatskoj muzici: nakon Majki, Rundeka i Kojota, svoj box set je dočekala i Daleka obala.

Daleka obala – slavljenička izdanja

Za razliku od prethodna tri box seta koji se referiraju na najcjenjenija razdoblja dotičnih umjetnika, kod Daleke obale je situacija pomalo zamršena. Studijski album „1999-2000“ nije najbolji album Daleke obale, a nije ni simbol neke umjetničke faze. Live album „Uspomena“ koji je zadnji diskografski projekt Daleke obale prije prestanka s radom, ne spominje se često u kontekstu najboljih live-albuma s ovih prostora. Pa ipak, postoje razlozi zbog čega je reizdanje ovih albuma potrebno.

„1999-2000“ je album koji se treba čuti. Barem ga trebaju čuti oni koji planiraju dugoročnu karijeru u rock sastavu, jer tako zvuči uglazbljen umor i zasićenje. To nije loš album, ali mu nedostaje fokus. Album je stvaran u otrovnom koktelu kreativnog zamora materijala i želje da se pod svaku cijenu gura dalje, jer je uspon bio naporan i trnovit – dakle, rat, inflacija, redukcije struje, prometna odsječenost, da spomenemo samo vrh ledenog brijega, sve su to bile prepreke koje je Daleka obala zaobilazila najbolje kako je znala i umjela, naročito u prvoj polovici devedesetih. Što je u Hrvatskoj bilo gore vrijeme, to je kreativnost cvala kod Daleke obale – u prvoj polovici devedesetih grupa je snimila/izdala debi album, „Ludi mornari dolaze u grad“, „Mrlje“ i „Morski pas“ što je za grupu koja je djelovala u zemlji s ratnom ekonomijom fantastično postignuće.

Unatoč svemu Obala se uspjela održati kao jedan od najznačajnijih pop-rock sastava u Hrvatskoj i nitko nije mogao reći da uspjeh nije bio zaslužen. Bilo je potrebno samo – ponoviti dovoljan broj puta dobitnu formulu. A u umjetnosti dobitna formula ne postoji. Marijan Ban, Jadran Vušković, Boris Hrepić, Zoran Ukić i kasnije pridošli Bogo Šoić Mirilović su grizli, trudili se oko benda i pjesama koliko su mogli i nisu ni prvi ni zadnji kod kojih se kemija u bendu prestala događati, i kod kojih su međuljudski odnosi postali bure baruta. Ljudski je probati prijeći i tu prepreku, kao što je ljudski u jednom momentu odustati.

Nitko ne može Banu prigovoriti što je u jednom trenutku ostao bez pjesama i bez ideja, i nije htio igrati bez svog najjačeg aduta – autentičnosti. Nitko ne može Vuškoviću, Hrepiću, Šoiću-Miriloviću i Ukiću prigovoriti što su pokušali spasiti stvar. Uostalom, svi bendovi koji išta znače na ovom svijetu imaju uspone i padove.

Iako Marijan Ban nikad nije bio s vokalne strane klasa Freddieja Mercuryja, kao izvođač je imao toplinu, neposrednost i šarm, što se čuje na „Vozim polako“, pjesmi koja uvjerljivo vara slušatelja da je novi album Daleke obale nastavak započetog kursa. On to nije, nego je „1999-2000“ plivanje do predaleke obale cijedeći zadnji atom snage iz sebe. Vokalisti se mijenjaju: Jadran, Boris, pa čak i Neno Belan pjeva „Kurve“, što zvuči poput audicije za novog pjevača ovog sastava.

Ipak, unatoč svemu, pjesme koje Ban pjeva ostavljaju najuvjerljiviji dojam: „Puno sam pio“ i spomenuta „Vozim polako“ jesu uvjerljivi brojevi kakvima nas je godinama Obala obdarivala. „Osamdesete“ su labuđi pjev, klasična popijevka s nostalgičnim prisjećanjem na stare dane, „Ruzinavi brod“ koji se prvotno nije nalazio na albumu je neka vrsta labuđeg pjeva 2.0. „Osamdesete“ su pogled u prošlost, „Ruzinavi brod“ je pogled u budućnost. Stihovi iz Banovih usta „Ni ono ča san tija, ča san godinama snija, nije to“ imaju drugačije značenje, ako znamo da mu je nakon tog autorska produkcija značajno pala i da je uglavnom aktivan kao koncertni izvođač koji se oslanja na stare stvari.

Koncertni album „Uspomena“ je sniman u Splitu 7. 7. 2001. dva dana uoči antologijske pobjede Gorana Ivaniševića na Wimbledonu. Osim glazbenog, to je na neki način i sociološki dokument, vidimo kako se publika mijenjala od onda do danas. Sama „Uspomena“ je baš to – dragi dio sjećanja iz sretnijeg i jednostavnijeg života. Ako taj život i nije bio sretniji i jednostavniji, pjesme na „Uspomeni“ će učiniti da se slušatelj osjeća tako. Uz nekoliko suvišnih pjesama koje nisu najbolje ostarjele, ovaj live-album je potvrda kako je Daleka obala bila dobar bend i koliko ih se često nepravedno uzimalo zdravo za gotovo. Druga polovica drugog diska svira hit za hitom i tada Daleka obala zvuči poput kombinacije Dire Straitsa i Poguesa, hedonistički šarmantno, a opet pomalo samozatajno, kao pravi protuotrov uštogljenosti i velegradskoj hladnoći i prepotenciji.

Disk s neobjavljenim stvarima je također upravo to: nije ovo „Bootleg Series“, ovo su kurioziteti koje možete i ne morate čuti. Prava stvar je ipak „Uspomena“ – nostalgija je opasnija nego što se misli. Hrepić, Ukić, Ban, Vušković i Šoić-Mirilović su se znali uvući u uho, naprosto dati pjesme publici i uživati u tome što publika uživa u njima i to ne nužno „dizanjem ruku da publika pjeva“, nego svojim opuštenim pristupom. U konačnici, momci iz sastava su si ispunili želju: našli su si (međusobno) dobar bend, svirali su, otkačili su se, i to je sve. Život se ionako sastoji od malih stvari.

Ocjena: 7/10

(Dancing Bear, 2019.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X