Django Django ‘Glowing in the Dark’ – modernizirana pop povijest

Aktualno tisućljeće donijelo je i novi, ‘everything goes’ pristup skladanju i muziciranju u kojem su žanrovska ograničenja postala sasvim nebitna, a indie, pa čak i alter rock bendovi klasičnom bas-gitara-bubanj formatu redovno pridodaju ritam-mašine, programming, sintesajzere i druga ‘oruđa’ izvođača plesne glazbe.

Django Django ‘Glowing in the Dark’

Određen broj tih bendova takva je tehnološka čudesa odlučio iskoristiti kako bi nekim davnim pravcima pop i rock povijesti udahnuo novi život, čime je, svjesno ili ne, iznova potvrdio staru teoriju prema kojoj se u muzici sve ciklički ponavlja.

Londonski kvartet Django Django predstavio se 2012. za Mercury nominiranim eponimnim prvijencem na kojem su, uz još štošta drugog, pokazali kako bi zvučala psihodelija ili kalifornijski sunshine pop da su se pojavili 40-50 godina kasnije. Na svom četvrtom studijskom izdanju „Glowing in the Dark“ ponovno nam predstavljaju moderniziranu inačicu svemirskih tripova Jefferson Airplanea kojima su u „Night of the Buffalo“ pridodali gitare na tragu Talking Headsa, vokalne harmonije supergrupe Crosby, Stills, Nash & Young prebacuju na plesni podij u uvodnim brojevima „Spirals“ i „Right the Wrongs“, dok su u akustičnoj „The World Will Turn“ nakratko oživjeli i prekrasnu tugu nesretnog Nicka Drakea. Duet s Charlotte Gainsbourg „Waking Up“, najboljih tri minute i 19 sekundi albuma, skoro se u potpunosti otresao utjecaja današnje produkcije i zaista zvuči kao da je nastao negdje 1967. godine.

U stvarima poput „Headrush“ kao svojevrsni most između šezdesetih/prve polovice sedamdesetih i današnjice poslužili su im sastavi iz vremena Madchestera i britpopa, a svakako vrijedi izdvojiti i „Kick the Devil Out“ koja u glazbenom smislu, posebno zahvaljujući gitari Vincenta Neffa, savršeno korespondira s prošlogodišnjim „Cosmic Discom“ Luke Šipetića i nemanje. Slabiji dio „Glowing in the Darka“ su pjesme koje bismo mogli svrstati u ortodoksniju elektronsku glazbu („Free From Gravity“, naslovna) iako se u instrumentalu „The Ark“ nađe zanimljivih elemenata kao što su nemale sličnosti s bezvremenskim klasikom Primal Screama „Screamadelica“.

Tekstovi, pak, otkrivaju kako je većina ovog materijala nastala prije korone, pri čemu je Neff puno uvjerljiviji kada prati neka nedorečena strujanja svijesti nego kada krene ispravljati svjetske nepravde poput odnosa Amerikanaca prema starosjediocima Indijancima u spomenutoj „Night of the Buffalo“. U tom kontekstu, vjerojatno je i bolje da se nije uhvatio u koštac s pandemijom, zabranama i svim ostalim strahotama kojima se još uvijek ne nazire kraj.

Ocjena: 7/10

(Because Music, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X