Fleet Foxes u Londonu – kad predgrupa zasjeni Neila Younga i Paula McCartneyja

Zagrepčane večeras u Tvornici kulture očekuje gostovanje godine. Naša novinarka je koncertnu magiju Fleet Foxesa uhvatila prije dvije godine u Londonu. Ovo su njezina sjećanja…

Fleet Foxes na Hard Rock Calling – London 2009 (Foto: Lana Brčić)

Ovako je to bilo. Ležala sam na dekici na oparenoj tratini londonskog Hyde Parka krajem lipnja 2009. i uživala u toplom danu i atmosferi. Pristizalo je sve više ljudi, različitih dobi i životnih stilova, i stavljalo svoje deke na travu oko mene u očekivanju festivalskih koncerata dana. Volim ljetne festivale i volim tu energiju, iako je bilo popodne i “ozbiljne” svirke još nisu počele, pa sam samo “snimala” ljude i fotkala atmosferu.

U London smo došli prvenstveno zbog koncerta Fleet Foxes, čiji je istoimeni prvijenac početkom te 2009. bio na “teškoj rotaciji” na mojim muzičkim playerima, ali i da nam rit vidi puta, pa smo od odlaska na koncert napravili četverodnevni izlet. Prije koncerta, jedan je poznanik iz Londona komentirao da Fleet Foxes sluša njegova sredovječna susjeda, implicirajući, valjda, da to nije kvalitetna muzika. Možda, rekla sam, ali meni se sviđaju. Istina, nisam se možda baš totalno mogla poistovjetiti s njihovom poetikom planina, proplanaka, godišnjih doba i pacifičkog sjevero-zapada Amerike, ali muzički mi je to bilo genijalno.

Kako sam karte dobila na poklon, u prvi mah nisam znala da se radi o kartama za jedan od dana u sklopu trodnevnog festivala Hard Rock Calling, čiji su headlineri prvu večer bili The Killers, drugu Neil Young, a treću Bruce Springsteen. No, ja sam tamo došla zbog Fleet Foxes. Ostali su izvođači mogli biti bilo tko, for all I cared. Ispalo je da su dio festivalskog line upa bili još i The Kooks, Mumford and Sons, Low Anthem, James Morrison, Dave Matthews Band, The Pretenders, The Gaslight Anthem – sasvim pristojna ekipa, a prije Fleet Foxes sam tog popodneva uspjela uhvatiti nastupe legendarnog Seasick Stevea i jako dobrih Bena Harpera & Relentless 7. Činilo se nekako, po dobi i profilu ljudi izvaljenih oko mene, da je većina njih tog dana došla zbog zimzelenog Neila Younga, kojeg su Fleet Foxes navodili kao velikog uzora (iako ja to u njihovoj muzici ne čujem; ili možda samo nisam dovoljno slušala Neila…) i kojem su tu večer svirali “samo” kao predgrupa.

Na londonskom nebu (dotad, netipično, savršeno vedrom i stalno presijecanom avionima) predvečer su počeli skupljati oblaci, a zatim izlijevati kišu na nas točno na početak njihovog nastupa. To me nije spriječilo da se, pokrivena dekicom, odem progurati što bliže pozornici. Zarasli u brade i duge kose, izašli su na binu izgledajući još zapuštenije nego na Take Away Showu Vincenta Moona, snimljenom u nekoj napuštenoj pariškoj palači i parku, koji sam vidjela par mjeseci prije londonskog koncerta i zaljubila se. Nisam do tad zapravo ni znala kako se zovu ostali članovi, osim frontmena i autora svih pjesama Robina Pecknolda. Mislim da sam čak vjerovala da su, s obzirom na to da fizički pomalo sliče, braća, ili barem rođaci. (Nisu.) Bila sam naišla na neku njihovu stvar, vjerojatno na nekom sajtu ili internet-radiju, i zakačila se odmah, ali nisam ih guglala niti čitala o njima.

Najčešće bih ih samo slušala hipnotizirano buljeći u onu Bruegelovu sliku na omotu albuma, pokušavajući odgonetnuti što se to dovraga na njoj sve događa. Zato je, kad sam ih prvi put vidjela uživo, do izražaja došao sraz između izgleda tih tipova u svojim dvadesetima, koji se zbog brada doimaju kao puno stariji muškarci, drže se ozbiljno, i još k tome nose kao prljavi hipiji (iako je Robin u intervjuima tvrdio da nisu, jer hipije ne čine samo đinđe oko vrata i duga kosa) i činjenice da pjevaju nevinim, zvonkim glasovima a la Bečki dječaci, a sviraju nevjerojatnom umješnošću i preciznošću. Joshua Tillman je onim batovima lupao o bubanj kao da nema sutra, istodobno pjevajući najviši glas, a Casey Wescott je naizmjence svirao klavijature pa, i dalje sjedeći za njima, mandolinu, također sveudilj pjevajući treći ili četvrti glas.

Robin, iako lead vokal, zapravo uopće nije dominirao nego su ravnopravno gradili pjesmu za pjesmom služeći se glasovima poput instrumenata. Kako su, zaboga, toliko dobri? I SVI savršeno pjevaju i sviraju? Kako mogu zvučati tako čisto, kao CD, samo bolje? U oko sat vremena nastupa odsvirali su gotovo cijeli album, te pjesme English House i Mykonos s EP-ja Sun Giant, ali je taj sat toliko brzo proletio da se činilo kao petnaestak minuta. Bogata višeglasja na koja se njihove skladbe jako oslanjaju već su me ranije oduševila, kao pravog choir geeka, tj. osobu koja je većinu života pjevala u raznim vokalnim skupinama i zborovima. No tamo i tada, harmonije su zvučale još eteričnije i crkvenije. Odvele su me na neko malo više mjesto, onako, možda tik iznad pokisle gomile u sponzorski narančastim kabanicama. Samo malo izvan sebe. Dovoljno.

Fleet Foxes na Hard Rock Calling – London 2009 (Foto: Lana Brčić)

Već na samom početku koncerta iza mene je stala grupica momaka, ne starijih od 22, 23 godine, koji su svaku pjesmu pjevali na sav glas. Bili su intonacijski točni, harmonizirali su i znali sve riječi svih pjesama. I oni su izgledali kao da su zapali u mini-trans. Pomislila sam kako u publici očito ima još choir geekova i kako vjerojatno i nisam najveći fan tamo jer tekstove baš i nisam znala naizust. Često se na koncertima ne mogu potpuno uživjeti u muziku ako ne poznajem dovoljno dobro repertoar pa ne mogu pjevati, makar u sebi, zajedno s izvođačima, ali to što nisam znala sve riječi tada mi nije bilo naročito bitno. Samo sam se prepustila i uživala. Dozvala sam se k sebi pred kraj koncerta, kad sam se sjetila nazvati Besnog, su-benđana i prijatelja kojeg sam ranije bila zarazila Foxesima. Baš je igrao poker s dečkima, možda je imao i pobjednički hand u kasnoj poziciji ili nešto drugo bitno u pokeru, u koji se ne razumijem, ali je Oliver James, omiljenu traku s albuma, odslušao do kraja u tišini. Mislim da je bio sretan. (Sutradan, kad smo se – jer ulaznice za taj dan nismo imali – pozicionirali na ležaljke na travi malo izvan ograde i podalje od stejdža na kojem je tri sata u komadu, i nakon što je dan prije Glastonburyju priuštio kaznu komunalnog redara zbog preduge svirke, svirao Springsteen, nazvala sam Josea, drugog gitarista iz mog tadašnjeg glazbenog kolektiva. Nije se javljao. Za nekoliko minuta je poslao poruku: “Ej, Brč, šta si zvala?” “Ma ništa, The Boss ti je htio nešto odsvirat’.” “A u $%&#?!”. I tak…)

Slijedio je nastup Neila Younga, ali mi smo tad već jeli Ben&Jerry’s i burritos s nekih od gomile šatora s raznovrsnom hranom, kakvi su sad već neizostavan dio ljetno-festivalskog  ambijenta i u nas. Slušali smo ga s pristojne udaljenosti i komentirali rasplesanu, pijanu ekipu oko nas, kojoj je Neil posvetio Spirit Road. U jednom trenutku učinilo mi se da sam upala u Sviščev dan jer je stih “Keep on rockin’ in the free world” ponovio, ma sigurno, 30 puta. Nije se skidao sa pozornice. Onda mu se još na bisu, u A Day In The Life The Beatlesa, priključio i Paul McCartney, pa je čitava stvar, uz svo dužno poštovanje, poprimila epsko-gerijatrijske razmjere. Sve to za mene nije bilo ni sjena “predgrupi”, Fleet Foxes, koji su u London došli kao vlasnici albuma proglašenog brojem 1 u 2008. godini na ljestvicama svih relevantih muzičkih časopisa i portala. Po njihovom skromnom nastupu, čiji je fokus bio na što boljem muziciranju, potpuno uživljeno i bez pretenzija, rekla bih da im panegirici nisu previše značili. Tom su me svirkom zauvijek pridobili i postala sam veći fan nego ikad. Barem sam tako mislila.

Dvije godine kasnije, nakon bezbrojnih pokušaja originalne postave našeg glazbenog kolektiva da obradi Mykonos (neuspješnih uglavnom jer Jose nije pretjerano volio pjevati višeglasno – baršunastom baritonu usprkos), uspjelo nam je to u n-toj inkarnaciji, u all-girls rendiciji pospješenoj vokalima Ane i Mirne, i to pred poprilično brojnom publikom jedne sparne večeri ovog ljeta. To je bio moj privatni it moment, onaj trenutak kad se sva muzika svemira u tebi pospoji i onanički sam sebi izazoveš leptiriće u trbuhu. Ako kužite što hoću reći…

Dvije godine kasnije slušala sam i drugi album Fleet Foxes, Helplessness Blues, također, isprva, “neuspješno”. Neuspješno, jer samo ga poslušala jedanput i nisam uspjela pronaći “onaj neki” moment zbog kojeg je njihov prvi album u mom iTunesu imao neslućen broj playeva. Možda mi se činilo da Lisice na njemu zvuče previše kao Dylan, previše dosadnjikavo, previše komorno, previše nešto u što nisam mogla uperiti prstom. Umjesto da ga zavrtim još par puta, brzo sam odustala. Bilo je valjda i druge nove muzike (i druge vrste nove muzike) koju sam tad preslušavala, imala sam puno posla, ili sam upala u fazu u životu u kojoj mi se muzika uopće nije slušala… Kako god bilo, nakon nekog vremena ukazala se prilika bolje poslušati album, za koji sam ionako vjerovala da zaslužuje još jednu šansu.

I tada sam skužila. Trebala sam slušati tekstove. Oni su, za razliku od onih s albuma prvijenca, govorili meni, i o meni. Pjesma Helplessness Blues je savršeno opisala dvojbe, izgubljenost i osjećaj nepripadanja, za koji vjerujem da karakterizira moju generaciju. Za Someone You’d Admire, Pecknold kao da je uzeo one moje misli i osjećaje o kojima nikom, nikom ne govorim, i pretočio ih u stihove. Fleet Foxes su i dalje bili dobri; drugačiji, ali dobri. Možda i malo bolji. Samo ne na prvu. Malo su se promijenili, pa ih nisam odmah prepoznala. Ali, i ja sam se promijenila. Ona osoba koja ih je slušala u Londonu 2009. ionako više nisam skroz ja. Pa zašto onda nisam dopustila mogućnost da i oni budu drugačiji?

14. 11. ću ih slušati u Tvornici u Zagrebu i, iako znam da oni mene neće prepoznati, ja se nadam da će Fleet Foxes biti točno onakvi kakve ih pamtim. Ma može i malo bolji.

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh