Joe Strummer ‘Assembly’ – epitaf velikog punk humanitarca

Veliki punk humanitarac, kako ga je savršeno opisao Tony Parsons, nikada nije prestao vjerovati da glazba ima snagu promijeniti pojedinca i način na koji razmišlja, a da taj pojedinac, uz još nekoliko sebi sličnih, može sve, čak i popraviti svijet.

Joe Strummer ‘Assembly’

Joe Strummer jedini je glazbenik zbog čije sam smrti zaplakao, i to u čak dva navrata. Prvi puta suze su krenule kada sam tragičnu vijest vidio, ako me sjećanje služi, na tada još donekle gledanom kanalu VH1, a drugi nakon što sam preslušao njegov posthumni album „Streetcore“ i otkrio da je ‘Che Guevara s električnom gitarom’ u rock’n’roll nebo odletio ostavivši nam najkompletniju i najimpresivniju zbirku pjesama nakon raspada The Clasha. I danas se jasno sjećam bijesa koji sam osjećao zbog činjenice da je Strummer umro upravo u trenutku kada je s novim bendom Mescaleros i albumima „Rock Art and X-Ray Style“ i „Global a Go.Go“ polako počeo vraćati nekadašnji značaj i status, samo nekoliko tjedana poslije koncerta u londonskom Acton Town Hallu, gdje je poslije gotovo dva desetljeća opet zasvirao s Mickom Jonesom.

Pitanje što je sve Joe Strummer još mogao postići tako će zauvijek ostati neodgovoreno, ali i ponovno aktualno zahvaljujući nedavno objavljenoj kompilaciji „Assembly“. Riječ je o izdanju koje je moguće smatrati skraćenom verzijom tri godine starog „Joe Strummer 001“ i koje predstavlja solidan uvid u dio njegovog opusa koji će zauvijek ostati u sjeni onoga što je radio s Jonesom, Paulom Simononom, Topperom Headonom i Terryjem Chimesom (postavu zaslužnu za posljednji album The Clasha „Cut the Crap“ najbolje je zaboraviti).
Od 16 uvrštenih pjesama čak 11 je izvorno objavljeno na pločama Mescalerosa, dvije nas vraćaju u drugu polovicu osamdesetih, razdoblje koje je Joe nazivao svojim izgubljenim godinama, a tu su i tri prilično nepotrebna rariteta.

Odabir uvrštenih skladbi ujedno je i najveći problem „Assemblyja“ pošto su neke značajne Strummerove epizode u potpunosti izostavljene ili jedva dotaknute. Primjerice, teško je shvatiti razlog zbog kojeg su korektne, ali ni po čemu posebne koncertne verzije Clash uspješnica „Rudie Can’t Fail“ i „I Fought The Law“, snimljene uživo s Mescalerosima, pretpostavljene fantastičnim čitanjima „London Calling“ ili „Straight To Hell“ koje je izvodio kao kratkotrajni frontmen The Poguesa. Također, vjerujem da bi svaki fan The Clasha puno radije čuo Jonesovom gitarom pojačane „London’s Burning“ i „White Riot“ sa spomenutog nastupa u Acton Town Hallu, a minimum pozornosti posvećen je i muzici koju je radio za filmove, najčešće režirane od strane Alexa Coxa. Taj segment zastupljen je samo s „Love Kills“ iz biopica „Sid and Nancy“, potencijalno sjajne stvari trajno oštećene grozomornom, za pop-rock osamdesetih tipičnom produkcijom. Na samom kraju te dekade objavljen je i „Earthquake Weather“, slabašni i većinski zaboravljeni solo prvijenac s kojeg se ovdje našla balada „Sleepwalk“, tugaljiva priča o samoći i propuštenim prilikama čiji su stihovi bitno superiorniji od glazbe koja ih prati.

Svim ovim prigovorima unatoč, „Assembly“ je vrlo kvalitetna kompilacija koja nam iznova otkriva izuzetnu eklektičnost Strummerovog rukopisa u kojem su podjednako prostora dobivali rock, punk, reggae, world music, folk i različiti pravci elektronike i hip-hopa. „Coma Girl“, singl koji otvara „Streetcore“, po mnogočemu djeluje kao most koji povezuje sve etape njegovog puta, od pub rocka 101ersa preko The Clasha do Mescalerosa, „Johnny Appleseed“ je sa stihovima ‘if you’re after getting the honey/then you don’t go killing all the bees’ po tko zna koji put pozicionirao Joea kao ultimativnog glazbenog borca za prava potlačene radničke klase, dok „Get Down Moses“ i po slavnom beku Arsenala nazvana „Tony Adams“ spadaju među njegova najsuvislija spajanja reggaea i rocka. Akustični country blues „Long Shadow“ istovremeno zvuči poput biografije i oproštaja (‘you cast a long shadow and that is your testament/somewhere in my soul there’s always rock’n’roll’), a vjerojatno nikada neću zaboraviti trenutak kada sam čuo „Yalla Yalla“, fascinantan spoj hip-hop beata i dub tradicije koja je otvorila posljednje veliko poglavlje priče o Joeu Strummeru, i oduševljeno shvatio da se moj najveći glazbeni heroj konačno vratio.

Od tri albuma Mescalerosa, najlošiji je bio „Global a Go-Go“ premda su ovdje uvrštene skladbe „Mondo Bongo“ i „At the Border, Guy“ vrlo interesantne („Johnny Appleseed“ i više od toga), a vrijedi spomenuti i dirljivu obradu Marleyjeve „Redemption Song“ za koju je stvarno šteta što se na „Assemblyju“ nije našla u verziji u kojoj je mikrofon podijelio s Johnnyjem Cashom.

Veliki punk humanitarac, kako ga je savršeno opisao Tony Parsons, nikada nije prestao vjerovati da glazba ima snagu promijeniti pojedinca i način na koji razmišlja, a da taj pojedinac, uz još nekoliko sebi sličnih, može sve, čak i popraviti svijet. Poslije svega što se događa u zadnje vrijeme, takva razmišljanja zvuče poput bolne utopije, ali Joe Strummer nas je učio još nešto – da i u najtežim trenucima ostanemo ljudi i sačuvamo čist obraz. Jer to je jedino što vam nitko ne može oduzeti, ma koliko novca i moći imao.

Ocjena: 8/10

(Dark Horse Records, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X