Najveći poznavatelj stripa na ovom portalu, a i šire (puno, puno šire), dobio je u ruke prvi broj Rat-Mana i shvatio da bi to mogao biti odličan povod za temu o povratku stripa na kioske. Ali kako to uobličiti? Jednostavno – pisat će o košarci!
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=i5bf8eI7KBQ[/youtube]U godinama pred rat reprezentacija Jugoslavije bila je uvjerljivo najbolja neamerička momčad na svijetu, kojoj se na europskom i svjetskom prvenstvu nitko nije približio na dvadeset koševa, a tadašnja Maljkovićeva Jugoplastika ostala je najbolji europski košarkaški klub svih vremena. Danas se cijeli sportski svijet divi nogometašima Barcelone i njihovom tiki-taka nogometu. Maštovitom, vizualno atraktivnom i nadasve učinkovitom nogometu. U redu, neka, no treba biti pošten prema povijesti i priznati da takvu, tiki-taka igru, ali sa još krvoločnijom i ubojitijom završnicom nisu izmislili nikakvi španjolski fićfirići, već generacija mladića koji su na dresovima nosili grb sa šest baklji, baklji koje su se jedna po jedna polako gasile i nešto poslije zapalile neke sasvim druge, puno mračnije plamenove. Košarka koju su oni igrali bila je totalna avangarda u sportu. U isto vrijeme nepodnošljivo praktična i nepodnošljivo nepredvidiva za protivnika. U momčadi sama zvijezda do zvijezde, a na terenu su djelovali kao cjelina, kao jedan klub. Mogli su igrati zavezanih očiju i protivnici, nebitno tko, opet bi gubio. Bili su tako dobri jer su živjeli jedni za drugoga i jer su živjeli za košarku. Dok su Miloševićeve horde prenosile po čitavoj državi kosti cara Lazara i na taj način davali svima do znanja šta nam se sprema, ti mladići su trenirali. Bili su ionako najbolji, no to im nije bilo dovoljno. Željeli su bit još bolji.
Legenda kaže da kad je uoči polufinalne utakmice na EP u Rimu 1991. protiv Francuske, slovenska vlada naredila Jurju Zdovcu da napusti momčad i vrati se kući, nikome nije bilo jasno što se događa, nikome osim Velimiru Perasoviću. On je jedini čitao novine i znao je da je JNA napala Sloveniju. Ostatak momčadi je živio samo za košarku. Košarka je tada bila na vrhuncu popularnosti, utakmice je gledalo po deset tisuća ljudi, a biti na tribinama, značilo je stvar prestiža. Autobus sa igračima Cibone, nakon pobjede protiv Žalgirisa i osvajanja drugog uzastopnog naslova prvaka Europe, od Budimpešte do Zagreba pratio je špalir oduševljenih navijača, a Jugoplastiku je nakon osvajanja titula europskih prvaka na ulicama dočekivalo i po sto tisuća Splićana. Čak i u samo predvečerje rata, kad su već pale prve žrtve i kad već prolila prva krv, za razliku od nogometnih stadiona koji su postali arene događanja naroda, poligoni na kojima se vježbalo ono što će se u zbilji za pravo raditi sljedećih četiri godine, košarka je i tada dokazala da je gospodska, plemenita igra, lišena mržnje i niskih strasti. Posljednja, treća utakmica finala posljednjeg prvenstva Jugoslavije u košarci 1991. u kojem je splitska Jugoplastika (ili Pop 84 kako se tada zvao) usred Beograda, u prepunoj dvorani Pionir demolirala moćni Partizan (koji će već sljedeće godine postati prvak Europe) dokazala je koliko je košarka iznad svega.
Igrale su se zadnje sekunde te utakmice, splitski žuti su već imali nekih dvadesetak koševa prednosti kad je Toni Kukoč presjekao jednu loptu na centru i sjurio se prema košu. Skočio je oko trice, zarotirao se u zraku, te gracioznošću jednog Rudolfa Nurejeva i moći jednog Michaela Jordana zakucao loptu u koš. Nakon početnog muka, prepuna dvorana Pionir je ustala i skandirala Toniju Kukoču . Dragan Nikitović ili Milojko Pantić, ne mogu se više ni sjetiti tko je od njih dvojice to prenosio, orgazmički je uzvikivao Tonijevo ime, te u bunilu trkeljao nešto o marsovskim genima Kukočevih roditelja. Samo da se zna, sve se to događalo u lipnju 1991., a one koji bi noževima i uvredama, umjesto pljeskom pozdravili najveću klupsku momčad svih vremena na svu sreću košarka nije zanimala. Njih je zanimalo nešto drugo.
Nakon osamostaljenja države, hrvatska je košarka svoj vrhunac doživjela 1992., u finalu olimpijskog turnira u Barceloni, kad je zakucavanjem Arapovića u jednom malom, povijesnom trenutku povela protiv američkog Dream Teama s Jordanom, Pippenom, Magicom Johnsonom, Ewingom, Barkleyjem, Birdom i ostalim legendarnim igračima koji su, suprotno uvriježenom vjerovanju, zaista postojali. Taj Dream Team, jedini pravi Dream Team je i došao na taj turnir isključivo zato jer je i poslovično nezainteresiranim i samodopadnim Amerikancima već postalo dosta da im najbolje mlade nade godinama redovito šamaraju nekakvi Balkanci. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
