Najveći poznavatelj stripa na ovom portalu, a i šire (puno, puno šire), dobio je u ruke prvi broj Rat-Mana i shvatio da bi to mogao biti odličan povod za temu o povratku stripa na kioske. Ali kako to uobličiti? Jednostavno – pisat će o košarci!
Sljedeće godine Hrvatska je na europskom prvenstvu osvojila treće mjesto, a jedini poraz na turniru smo doživjeli od nejakih Rusa predvođenim Babkovom i Bazarevičem. Nedugo prije toga turnira, u prometnoj nesreći je poginuo najveći europski košarkaš svih vremena i jedini istinski lider te generacije Dražen Petrović. Hrvatska se košarka od tog šoka nikad više nije oporavila. Od toga dana počinje lagana i tiha propast hrvatske košarke. Godinu dana kasnije, nakon još jednog polufinalnog poraza od tih istih Rusa nacionalna selekcija osvaja brončanu medalju na svjetskom prvenstvu, i to je bilo posljednje pojavljivanje hrvatskih košarkaša na svjetskim natjecanjima sve do Olimpijade 2008. u Pekingu. Još jedna brončana medalja 1995. na prvenstvu Europe, i to je bio kraj. Kurioziteta radi, sve tri bronce smo osvojili protiv Grka.
Nekad smo bili najbolji jer je postojao kontinuitet rada. Znalo se točno tko što radi i zašto to radi. Nisu postojali stari i mladi igrači, iskusni i neiskusni. Postojali su samo dobri i najbolji. Ti najbolji su igrali. Kad je Aleksandar Nikolić krajem šezdesetih uveo u momčad visokog i suhonjavog klinca koji se zvao Krešo Ćosić, mnogi su se smijali, no nakon nekog vremena treneri svih momčadi koje su igrali protiv Jugoslavije noćima nisu spavali smišljajući taktiku kako zaustaviti ono što se zaustaviti ne može. Kad je taj isti Ćosić dvadeset godina kasnije, na SP u Madridu u mitskom polufinalu protiv SSSR -a u zadnoj minuti uveo osamnaestogodišnjeg Vladu Divca i jednim djelom zbog toga izgubio utakmicu u kojoj je 50 sekundi prije kraja imao 9 razlike, mediji su obojicu razapinjali, no taj isti Divac postao je jedan od najvećih europskih igrača koji su ikad koračali NBA parketima. Nadrkan činjenicom da mu Ranko Žeravica nikad nije vjerovao, te da je pravu priliku dobio tek kod Mirka Novosela, Zoran Slavnić, kad je preuzeo Šibenku nije želio ni sekunde čekati, već je igraču koji tada nije imao niti 17 godina dao momčad u ruke i pravo da sa 17 godina u finalu doigravanja 1983. protiv Bosne zabije 44 koša (tada nije bilo trica). Taj igrač je naravno bio Dražen Petrović.
To se zove kontinuitet. Kontinuitet djelovanja od 40 godina, te praksa odgoja igrača i trenera u vlastitim labaratorijima, doveli su do toga da je jugoslavenska košarka u osamdesetim zavladala svjetskom košarkom. Danas je sve otišlo, da oprostite, u kurac. Da opet citiram Dežulovića: Hrvatska košarkaška liga u međuvremenu se svela tek na masovni trening budućih igrača Cibone, koja je osvojila sedamstopedeset uzastopnih naslova prvaka Hrvatske, i nacionalno prvenstvo postalo je dosadno poput parlamentarnih izbora. Klinci su iz Dalmacije emigrirali u Zagreb kao što se nekad od peronospore bježalo u Čile, svatko tko je mogao pogoditi dva uzastopna slobodna bacanja odlazio je u Cibonu, oni pak za koje nije bilo mjesta u Ciboni potpisivali su za njemačke drugoligaše, a geniji koji su pogađali tri slobodna bacanja putovali su na draft za NBA ligu. Uprave klubova u očaju su obilazile europske lučke gradove i azilantske centre, te karticama i čekovima s odgodom plaćanja kupovali igrače kojima je jedina veza s košarkom bila tamna boja kože.
Ono što radi nogometna vlada Vlatka Markovića i njegovih poslušnika je mila majka, demokracija skandinavskog tipa naspram tiranije i autokracije koju u košarkaškom savezu Hrvatske već godinama provodi njen predsjednik Danko Radić. Suluda pravila, još suludiji sustavi takmičenja i nepotizam koji je prisutan u svim kategorijama nacionalnih selekcija nužno je doveo do banaliziranja košarke i njenog srozavanja na samo dno. Košarka je sustavno, planski, perfidno i ljigavo, skinuta s TV programa, marginalizirana, te gotovo gurnuta u fajtklabovsku ilegalu. Jednim dijelom zbog odbijanja Tonija Kukoča da ustupi svoje ime predizbornoj kampanji HDZ-a, a drugim zbog iracionalne mržnje prema sportu u kojem dominiraju crnci, Franjo Tuđman je jednostavno zabranio prijenose NBA lige, a kako tada nije još bilo interneta i raznoraznih live-streamova, Hrvati su uz par afričkih plemena, afganistanskih talibana i naroda Myanmara valjda jedini ostali zakinuti za trenutke kada prepune američke dvorane skandiraju ime jednog Hrvata. Franjo je u međuvremenu otišao u vječna lovišta, no košarka nije vraćena u naše živote. Ostala je getoizirana. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
