Keith Richards ‘Life’ – živjeti brzo i ne umrijeti mlad

Biografija Keitha Richardsa – debela knjižurina od koje se teško odvojiti i koja je kao stvorena za ponovno iščitavanje i analiziranje. Nije nimalo čudno što je to najprodavanija biografija nekog glazbenika uopće, jer to je ustvari biografija samo rock and rolla.

Keith Richards – Life

Potpuno je nebitno prilazite li biografiji „Life“ kao fan Stonesa ili Beatlesa. Unutra su i jedni i drugi, ali i ključ zbog kojeg je rock danas to što jest, odnosno najpopularnija i najznačajnija glazbena pojava ikada u povijesti ljudskog roda. I sve to zahvaljujući nepoderivoj snazi i upornosti jednog junkiea, bjegunca i zajebanog karaktera kakav je Keith Richards.

Puno stvari je on u biografiji razjasnio i objasnio, čak toliko puno da nimalo ne čudi uvrijeđenost Micka Jaggera, drugog stupa The Rolling Stonesa, stvarima koje je njegov kolega otvoreno iznio. A nije tu samo riječ o jednom posprdnom pasusu knjige koji je išao na opasku o veličini Jaggerovog penisa, koji je izvučen izvan konteksta i bombastično lansiran u žuti tisak.

Naime, Richards nije štedio niti samog sebe. Više od pola knjige je „klasični“ triler ovisnika o heroinu koji se dvadeset godina skidao i navlačio na drogu. Noćna mora potpuno nesređenog života s jednako tako snažno navučenim bračnim partnerom kao što je Anita Pallenberg za koju je i sam Richards rekao kako ona za razliku od njega tijekom zajedničkog života nikad nije ni pomišljala na odvikavanje od heroina.

„Life“ rasvjetljava i manje poznati razvoj artističko-ovisničke scene Londona iz druge polovice 60ih godina prošlog stoljeća, kada se čisti heroin mogao nabaviti na recept u britanskim ljekarnama i kako su upravo doktori bili ti koji su sasvim slučajno izmislili kombinaciju heroina i kokaina (popularno zvani speedball) i kako je upotreba istog sasvim izmakla kontroli i pronašla plodno tlo među jednom sasvim neočekivanom novom populacijom. Richards ne skriva da je po ovisničkim sklonostima birao i svoje šaroliko društvo prijatelja, poznanika i na kraju krajeva glazbenika, kako on to od milja u knjizi naziva „Pirate Nation“, tj. mrežu svih vrsta otpadnika i štovatelja Stonesa koji su desetljećima kreirali i živjeli ono što se danas zna pod pojmom rokerskog način života.

Za razliku od tog segmenta koji se čini primamljivom udicom za širu publiku, oni najvažniji postulati rocka, ili bolje rečeno opstanka u toj iznimno turbulentnoj stvari protkani su pažljivo i što je najvažnije; uočljivo. Iako je Richardsov stil iznimno prijemčiv, iskren, pun humorističnih anegdota i time naravno životan, filozofiju onoga zbog čega ga se s pravom proziva kumom rock n’ rolla snažno je podcrtao i prezentirao. Prije svega, jedan je od prvih ljudi u rocku koji je shvatio da su za opstanak duži od dvije godine na sceni za bend važniji albumi od hitova, a da je to istina svjedoče jedan od najjačih nizova albuma u povijesti rocka tj; „Beggars Banquet“, „Let It Bleed“, „Sticky Fingers“ i najjači albuma Stonesa „Exile On Main St.“. I upravo je taj period kontrakulturnih previranja s kraja 60ih i  i početak 70ih označio daljnju snažnu ekspanziju rocka kakvog poznajemo i danas. Jer nipošto ne treba gubiti iz vida da je rock bio stvar prošlosti već kad je Elvis Presley otišao u vojsku 1953. i da su Stonesi bili crne ovce na londonskoj sceni koje se nisu mogle uklopiti ni u tadašnji pop niti u čisti rhythm & blues koji je početkom 60ih bio na glasu kao alternativna scena.

Upravo u shvaćanju toga, što rock treba biti jest korijen i konstantnog sukoba na relaciji Jagger-Richards. Keith sam priznaje kako s Jaggerom ima „to“ nešto još otkada ih je menadžer Andrew Oldham zaključao u kuhinju i kazao da će ih pustiti van kad napišu prvu pjesmu, što se dogodilo nakon 24 sata, ali da je Jagger s godinama izgubio fokus na rock, te je stalno težio popu, to Keith ne skriva niti jednog trenutka. Da je slučajno Richards bio takav, sigurno je da bi Stonesi postali sveopća parodija čim je otvoren njujorški Studio 54, svjetska polazna točak disco glazbe.

Pored toga Richards je bio i ostao timski igrač – onaj koji je svjestan da su Stonesi veći i od njega i od Jaggera. Ono što je još naveo je i Jaggerova ljubomorna crta koju ima prema njemu, a koja se očitova na način da je frontmen činio sve kako bi udaljio od Richardsa sve glazbenike koji su se s njim previše zbližili. U prvom redu to je bio Gram Parsons, kojeg kako Richards kaže, Jagger nije mogao podnosti više zbog njegovog iznimnog glazbenog talenta, a manje zbog ovisnosti o heroinu, iako je i to bio element „bratimljenja“ između Parsonsa i Richardsa koji ga je užasavao. Richardsove najveće zamjerke „control freaku“ Jaggeru su ignoriranje ostalih članova benda (i posebno Richardsa) u donošenja zajedničkih odluka, što je nakon reuniona 1989. i albuma „Steel Wheels“ nešto što se posebno kontrolira u njihovim međusobnim odnosima.

Richards je, kako to prikazuje „Life“ čovjek prvog dojma, koji najčešće ne mijenja mišljenje o nekome koliko god dugo ga kasnije poznavao i radio s njim. Stoga je zanimljiva i karakterizacija članova benda, kao i njihovo spominjanje u knjizi.

Charlie Watts je još u mladosti Richardsu bio idol i bubnjar o kojem je ovaj sanjao da ga bar može imati u svom bendu. S godinama se ispostavilo da je upravo Watts bio ta nosiva konstrukcija Stonesa –  jezičac na vagi, netko čije mišljenje su slušali i Richards i Jagger. Miran timski igrač i balans između dva velika ega, koji je ako ga se podcijenilo i uvrijedilo itekako znao pokazati zube. Po Keithovim riječima njih dvojica nikad nisu ušli u sukob, za raliku od Jaggera koji je umalo platio glavom to što je Wattsa nazvao svojim bubnjarčićem.

Pokojnog Briana Jonesa je Richards najviše ocrnio, iako mu je u prošlosti preoteo curu (Anita Pallenberg) , posebno se dao u raščlanjivanje Johnsonovih sadističkih sklonosti koje je imao od prije dolaska u bend, a ne samo zato jer je bio najniži u grupi. Zanimljivo je koliko je malo napisao o Billu Wymanu koji je po njegovim riječima u bend došao samo zato jer je imao bas gitaru i veliko Voxovo bas pojačalo (najbolja glazbena akvizicija svih vremena – zahvaljujući jednom pojačalu postati član Stonesa op.a.), a tako ga je i tretirao desetljećima – kao instrument.

Mick Taylor je za Keitha bio i ostao nepoznanica, čovjek koji je misteriozno došao u najjačem kreativnom trenutku, i nakon toga otišao iz grupe na jednaki način. Ronnie Wood je pak druga priča, on je za Richardsa kao izgubljeni vremenski blizanac Grama Parsonsa, samo što Jagger to nikada nije primijetio pa ga je zato pustio u bend. Vječito skrivenom članu, koji je na kraju krajeva i okupio Stonese, klaviristu Ianu Stewartu Richards je pokazao veliku naklonost i njegovu mentalnu snagu najbolje opisao u trenutku objavljivanja prvog albuma grupe, kad je diskografska kuća hladno postavila ultimatum da se može fotografirati samo pet članova benda i da klavirist ispada iz priče za javnost, na što je Stewart rekao: „Ok“ i ostao  stalni „gostujući“ član na albumima i koncertima.

Stvaranje najpoznatijih pjesama grupe i Richardsov prelazak na otvoreni G štim gitare posebno je zanimljiv i poučan segment svakom glazbeniku koji se dohvati ove knjige. Ima tu i više od par trikova što ustvari predstavlja gitarski rif, kao i o vječitoj borbi između „hvatanja“ duše glazbe i hladne tehnologije s kojom je Richards uvijek vodio rat i tek na 400 i nekoj stranici udario šamarčinu separatnom načinu snimanja kao kontra efektu samom rocku i onome što predstavlja svaki rock bend.

Pored obimnosti građe, jer nema sumnje da je Keith Richards netko tko je vodio iznimno uzbudljiv život, biografija čije prvo poglavlje „uleće pri maksimalnoj brzini“ kao da ga je kreirao Hunter S. Thompson, kum rock n’ rolla ostavio je magični trenutak ulaska u glazbu za sam kraj, dapače zadnje dvije rečenice. I upravo je nevjerojatno, da nakon ispripovijedanog cijelog jednog turbulentnog života ultimativne rock zvijezde na 547 stranica, na te zadnje dvije rečenice izmami suzu čitatelju. Tu se postaje svjestan te neopipljive karike koja se podsvjesno cijelo vrijeme čitanja nedefinirano motala po glavi. „How Can I Stop?“ – kazao bi i sam Keith nakon toga.

(Izdavač: Little Brown and Company, 2010.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh