Kiril u Aquariusu – Gornji dom opojnog Balkan beata

Makedonski skladatelj i DJ još jednom je dokazao svoj kultni status kod zagrebačke publike željne istinskog glazbenog ‘grešnog zadovoljstva’.

Kiril Džajkovski i Ghetto Priest (Foto: Nino Šolić)

Britanci imaju kovanicu guilty pleasure, koju se na hrvatski može prevesti kao grešno zadovoljstvo, a dotičnu vole upotrijebiti i kad je glazba u pitanju. U smislu: netko gradi imidž konzumenta alternativne glazbe. Potpuna je picajzla kad je ista u pitanju i odaje sliku istinskog uživatelja. No grešno zadovoljstvo, koje ostaje osobna tajna je gušt pjevanja Meatloafovih pop rock opereta tijekom tuširanja.

Što se tiče hrvatskih glazbenih navika nema dvojbe da je Orijent grešno zadovoljstvo većine pripadnika posljednjeg katoličkog naroda „na putu prema“ Istanbulu. Jer glazba na ovom endemskom području sadrži više značenja nego što je to možda uobičajeno negdje drugdje. Ovdje to ulazi u sfere čitavog spektra politički intoniranih fobija. Pa je tako i prepuštanje tijela ritmu Istoka svojevrsni grijeh. A ljudi vole grijeh možda i još više kad isti ima i pogrdno ime kao što je npr. cajke, pa ga onda i konzumiraju u deliriju na mjestima i u situacijama kad alkohol potpomogne popuštanju društvenih stega. A vraćaju mu se opet, jer stege postoje čim svane novo jutro, a osjećaj od prethodne noći, koji je vjerojatno ravan sudjelovanju u grupnom seksu, je suviše jak. Na koji god način društvene stege stezale, stvaraju samo kontraefekt jer „zabranjeni“ ritam u svijesti samo još jače bubnja kao ritam slobode, strasti, sreće i nestanka obaveza.

Sve do trenutka dok se to „subverzivno oslobađanje“ toliko ne proširi i ne postane maistream. Pa se onda događaju situacije u kojoj jedan kavanski pjevač puni Zagrebačku arenu dva dana za redom, a sistem stege odjednom uzima novi licemjerni stav i dotičnom daje određenu umjetničku crtu kao kompromisno rješenje. Jer eto u monolitnost pravila se ne smije dirati sve do trenutka dok ih javno na jednom mjestu ne prekrši 30.000 ljudi među kojima se još nađu i neki „uglednici“ koji veselo cupkaju uz zabranjeni ritam. Kolektivna krivica ne postoji, ali ni „moralna“ pravila ne mogu preko noći biti proglašena pogrešnima (jer nisu ni napisana). Svi dobiju neki ustupak. Publika odjednom sazna da je njihovo grešno zadovoljstvo umjetnost, a dušebrižnici ne žele stigmatizirati sebe petljanjem u umjetnost. I stvar je naizgled riješena. Pitate se čemu ovakav uvod za izvješće s koncerta Kirila Džajkovskog?

Zato jer je stav o glazbi s istoka kao grijehu bio stranputica zbog koje je šund i postao mainstream. Uši su nam se zbog nekih zabrana presporo razvijale da bi bile u stanju prepoznati kvalitetni i nekvalitetni Orijent. A znamo gdje praksa trpanja svega u isti koš vodi. Pa su se stoga i kvalitetni predstavnici Balkana morali probijati alternativnim putovima. Kiril Džajkovski je svakako jedan od njih, odnosno čovjek koji je inteligentno protkao folklorni zvuk kroz zapadnu klupsku plesnu glazbu u kojoj kako je pokazao i koncert u prepunom Aquariusu u četvrtak ima mjesta i za romske trubače, električnu gitaru, violinu i vrhunskog MC-ija Ghetto Priesta koji jedva da zna prozboriti par riječi jezika s ovih prostora.

Na jednoj pozornici su tako u skladu funkcionirali predstavnici i instrumenti inače oprečnih stilova: folk  se prožimao s rockom, violina je davala nijansu klasike, plesni elektro ritam je pumpao, a MC izbacivao parole i nitko od glazbenika u toj situaciji jakih kontrasta nije stršio poput crne ovce. I naravno nije to bio guilty pleasure, već još jedna u nizu vrhunske klupske zabave kakvu Džajkovski redovno radi već godinama bez obzira u kojoj postavi nastupao. Njegov njuh za odabir melodija i zvuka Makedonije i njegovo stapanje s drugim formama se već može smatrati jedinstvenim. Kroz ono kako je on prezentira i koliku plesnu moć ima na publiku, makedonska glazba se čini kao veliki prostor koji nudi dobrodošlicu svakoj glazbi, podneblju i glazbeniku.

Bilo je itekako vidljivo i osjetno kojom magnetnom moći ista glazba privlači i Ghetto Priesta. Ruku na srce, Ghetto Priest je u Asian Dub Foundationu urbani propovjednik, dok je u Kirilovoj formaciji šaman iz kojeg izvire plemenski puls Afrike, a ne multkulturalni beton londonskog predgrađa. Stoga je buduće gostovanje ovog glazbenika na novom Kirilovom albumu nešto što uistinu budi iščekivanje.

Kiril je zagrebačku publiku rasplesao novim pjesmama, ali i svojim poznatim mlodijama rađenim za filmove, u prvom redu „Bal-Can-Can“ i „Senki“. „Baba Zumbula“ se „oglasila“ nekoliko puta, dok se Priest dobro snašao u ulozi koju su na prijašnji Kirilovim pjesmama odradili Ras Tweed i MC-iji Wasp i Rucl.

Dvosatni nastup s dva bisa bio je tako istinsko glazbeno, a ne grešno zadovoljstvo, i to iz razloga što postoji netko poput Kirila zbog kojeg smo bar na trenutak sretni što osjećamo puls Balkana kojeg se u većini slučajeva sramimo.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X