Na probi s Diskodelijom prije turneje: Korak do slave

Imaju singl, imaju prvo mjesto na čuvenoj radijskoj top-ljestvici, imaju album pred izlaskom. Imaju i namjeru šibenskoj rock sceni vratiti ‘psihodelični ugled’ kakav je imala u prijeratnim godinama.

Diskodelija: Rade Kristić, Magdalena Bašljan, Ivo Grubišić i Marko Vuletin

Trebala je to biti najobičnija kratka vijest o tome kako je grupa Diskodelija objavila singl, zasjela na prvo mjesto “Cenera” Radija 101 i u niskom je startu što se izdavanja albuma tiče. No, Rade Kristić lukava je zvjerka. Novinar je i bubnjar benda, k tome još i glazbeni kritičar, pa kad kaže: “Dođi na probu da čuješ kako to sad zvuči, pa onda napiši”, vrlo dobro zna da će ideja o suhoparnoj vijesti tada vjerojatno prerasti u ideju o dužem tekstu. Upast ću u zamku, nek’ mu bude, jer Rade je, što se glazbene karijere tiče, dvaput izabrao teži put. Prvo je bio glazbenik, pa je postao kritičar, što je najveći mogući klišej. A onda je, nakon dvanaest godina, ponovno sjeo za bubnjeve, što je nakon hrpetine napisanih recenzija, zadnje mjesto gdje bi trebao sjesti. Pitajte Antu Perkovića… Dobro, taj nije sjeo, već je uzeo gitaru i stao pred mikrofon, što je jednako ludo. I još malo hrabrije.

Radu Kristića takve predrasude nisu mučile, njemu se jednostavno sviralo. Nema tome ni pune dvije godine otkako me zaustavio ispred samoposluge u rano jutro i s mobitela mi puštao snimke grupe koja će se malo kasnije prozvati Diskodelija. Prometna špica na najprometnijoj šibenskoj ulici bila je idealan izgovor za izbjegavanje mišljenja, jer Diskodeliju se ne može procijeniti “na prvu”, niti je se može preslušavati usputno. Prvi ju je procijenio Mate Škugor, koji ih je pozvao da prošlog ljeta nastupe kao predgrupa američkim post-rock velikanima Girls Against Boys u Močvari.

“To je trebao biti naš prvi koncert, što nas je poprilično unervozilo”, reći će Rade. Logično, jer osim što on nije svirao dvanaest godina, Marko Vuletin, po vokaciji bubnjar, uhvatio se prvi put basa i pjevanja, gitarist Ivo Grubišić dotad nije skupio bogzna koliko scenskog iskustva, a isto je vrijedilo i za Magdalenu Bašljan na klavijaturama. No, zvijezde su bile na njihovoj strani, jer zadnji bend koji je mogao izgovoriti rečenicu: “Imamo Magi na klavijaturama”, dan danas je jedan od najkultnijih na ovim prostorima.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=q4Q6eTI5NbU[/youtube]

“Dogovorili smo koncert u Murteru, da ipak osjetimo pozornicu prije Močvare. Taj je nastup bio izvrstan pokazatelj da ne znamo ništa. Otvorio nam je oči. Nismo loše svirali, ali pokazalo se da još puno toga imamo za popraviti i nadograditi – od samog sviranja, slaganja repertoara, razvijanja tema do fizičke kondicije. Previše smo samokritični da bismo se hranili sitnim neuspjesima. Zato smo imali još jednu probu u klubu Azimut, gdje su stvari već zazvučale puno bolje”, prisjeća se Kristić.

Močvara je prošla sasvim okej, slušalo ih je oko 350 ljudi, a što je još važnije, slušao ih je i Ante Prgin Surka, glazbenik i vlasnik studija. Da skratimo priču, Surka ih je odveo u Dancing Bear, a potom i u svoj studio. Rezultat svega je upravo objavljen singl “Alija” koji je zauzeo prvo mjesto “Cenera”, materijal za debitantski album “U vremenu” je snimljen, a Dancing Bear samo što ga nije otisnuo. Diskodelija je u međuvremenu nastavio brusiti svoj scenski nastup, a sve je kulminiralo na SuperUhu u Šibeniku, gdje ih je opet doveo Mate Škugor.

Proba na koju me Rade Kristić prepredeno odvukao trebala je odgovoriti na pitanje kako uopće zvuči Diskodelija. U atomskom skloništu ispod stare robne kuće, bez kisika i uz pivo, provjerili smo istinitost njegove tvrdnje da se jedino na probama može osluhnuti kako se Diskodelija uistinu može definirati, budući da na koncertima, kaže, još nisu pronašli taj zvuk iz podruma. Takvo nešto dakako mogu tvrditi samo čangrizavi i neobjektivni sluhisti, a ovaj je novinar, osvjedočeni nesluhist, naravno potvrdio samom sebi ono što je uglavnom već i znao: u njihovu zvuku čuje se i Manchester osamdesetih i New York devedesetih, pa čak i Lou Reedov Berlin sedamdesetih. Noise, gothic, psihodelija i art-rock. Drugim riječima, sve ono što bi se brzinski moglo definirati kao post-rock. Nekomercijalno, ali moćno, bučno, odrješito, smisleno i ustvari sasvim slušljivo i upečatljivo.

Iskristaliziralo se još nešto – Rade Kristić uopće nije šef benda. Unatoč njegovu autoritativnom izgledu i odlučnom gardu, i sam priznaje da se “uvalio” Vuletinu i Grubišiću, koji su u skloništu ispod robne kuće neobavezno vježbali. Uloge su, u najboljem slučaju, ravnopravno podijeljene. “Sve pjesme nastaju na probama, nitko ne dolazi od doma s gotovom idejom i svatko sebi smišlja dionice uz sudjelovanje cijelog benda. Ne znamo što će od svega ovoga biti. Bitno nam je da što više ljudi čuje ovo što radimo i da što više sviramo. Mada nisam siguran koliko koncerata možemo sebi u ovim godinama priuštiti, teško je očekivati da krenemo na turneju od mjesec dana”, tvrdi Rade Kristić, no stvarnost ga pomalo već i demantira – Diskodelija u narednim danima već ima ugovorene koncerte u Zagrebu, Rijeci, Novom Sadu i Beogradu. Time su podvukli tezu da su trenutačno najprobitačniji šibenski bend, a potvrdili su i staru teoriju da je rock grupu najbolje osnovati kada se prijeđe trideseta. Taj su uvjet u Diskodeliji ostvarili svi osim Magi, ali ona ipak ima onaj jači adut – ona je “Magi na klavijaturama”.

Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh