Robbie Williams sinoć je u Areni održao prvi od dva uzastopna koncerta na recentnoj ‘XXV – 25 Years of Hits’ turneji, u večeri u kojoj se činilo da je i kiša, koja je padala u cijeloj zemlji, odlučila poštedjeti Pulu.
Kad se već spominju meteorološke prilike, činilo se da se sprema identični scenarij kao onaj prije deset godina kad je Robbie Williams nastupao na Maksimirskom stadionu u Zagrebu – da je kiša neizbježna. Palili su se meteoalarmi, vjetar uzburkavao prašinu u Areni i navlačili su se tamni oblaci iz pravca mora, ali se sve svelo na „par kapi“ koje su pale u dva navrata. Time je pošteđen prvi u nizu koncerta koji će ove sezone vjerojatno biti upamćeni kao najbolji open air masovni ljetni glazbeni događaji u Hrvatskoj.
Pomalo paradoksalno zvuči da iza toga ne stoji neko trenutno recentno moderno i jako ime, već glazbenik koji i sam pred velikim auditorijem otvoreno kaže da ovo nije njegovo vrijeme i da je u njemu prilično pogubljen. Ali, eto, takvo je vrijeme, biti zvijezda danas, znači da se mora pažljivo hodati u „minskom polju“ tenzija koje u javnosti pod medijskim povećalom mogu eskalirati sa svakim krivim potezom ili stavom. Robbie Williams definitivno nije taj lik.
Čovjek koji je u devedesetima postao pop zvijezda zato jer je prekršio svako pravilo showbussinesa u današnje vrijeme je poput slona u staklarskoj radionici, ili kako je to Robbie sam rekao sinoć: „poput dijabetičara u slastičarnici“. Niz zamjeranja britanskom javnom mnijenju i posebno LGBT zajednici počeo je još s pristajanjem na nastup na otvorenju Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji da bi isto ponovno buknulo kad se pričalo i o nastupima u Dohi, kao i ona njegova izjava da je u mladosti bio 49% gay usmjerenja, kojom se svojevremeno prijekorno bavio i britanski Guardian.
Sinoćnji koncert bio je u rangu pop spektakla kao stvoren za ulogu headlinera na Glastonburyju, na kojem se, usput rečeno, ove godine u britanskom medijskom prostoru lamentiralo oko nastupa Guns N’ Roses, kao i bizarnoj situaciji u kojoj je jedan Rick Astley svoj set u potpunosti ispunio repertoarom The Smithsa. Uzme li se u obzir sve gore navedeno tko zna kako bi u javnosti prošao i taj najglasovitiji glazbeni festival na svijetu da je slučajno poslao pozivnicu Williamsu u sezoni kad je dotični na turneji natrpanoj hitovima koji su, baš za vraga, obilježili cijelu jednu epohu britanske glazbe i dok je očigledno nostalgija najkurentnija valuta.
Pričao je on i u intervjuu na podcastu početkom ove godine „da bi razvalio Pyramid Stage, samo da mu se da prilika“, ali obzirom da te prilike nema, XXV – 25 Years of Hits turneja se kotrlja po Starom kontinentu pa se nakon Norveške dokotrljala i do Hrvatske koja se također duplim bukingom pulske Arene pokazala željnom „koncertnog razvaljivanja“, a ako netko to zna napraviti, to je Robbie Williams.
Možda je on svojevremeno prekršio sva pravila showbussinesa, ali danas se doima kao netko tko i dalje drži sve konce u rukama kad je riječ o showu na masovnoj skali, jer on je jednostavno za to stvoren. Njegov živahni zvrkasti pogled i dalje odaje dušu mangupa „zarobljenog“ u tijelu 49-godišnjaka, a pomalo se bizarnim čini da je ujedno i najmlađi mangup na sceni gledano po skali popularnosti. Mangupski se čak doimalo i angažiranje „predgrupe“ za ovu turneju.
Kao da se i tu Williams sarkastično smije dosezima današnjih pop modaliteta, tj. onom što se kolokvijalno naziva EDM scenom. Bio je to DJ/MC dvojac Lufthaus – uobičajena moderna EDM pojava u kojoj nema ni previše DJ-iranja jer je za zvučnu sliku zadužen jedan USB stick kraj dvojice animatora publike čiju je isceniranu ekstatičnost smartphoneom na pozornici snimao treći član koji je valjda video isječke u realnom vremenu dizao na njihov Instagram i TikTok. Najdalji doseg „Luftića“ bilo je puštanje pjesme „Sweet Dreams“ Eurythmicsa na ritam podlogu koju su Nijemci odavno klasificirali kao „dorf techno“ (oliti, techno koji se pušta po njemačkim seoskim zabavama), na što se i publika na tribinama digla na noge, pljeskala u ritmu i pjevala. Što se tiče TikToka i Instagrama, Lufhaus su tako ubilježili svoju veliku popularnost čak i u jednoj Hrvatskoj. Obzirom da ih „Luftići“ nisu spomenuli, red je bar ovdje napisati: „Svaka čast Annie Lennox i Dave Stewart! Pula je uživala uz vaš hit čak i u uvjetima u kojem je aranžerski masakriran. Za daljnji tijek masakra zapratite Lufthaus na Instagramu.“
Nakon takve sprdačine show Robbieja Williamsa okruženog plesačicama i pratećim pjevačicama dok bend pumpa lasvegašku revijalnu atmosferu u uvodnima „Hey Yeah Wow Wow“ i „Let Me Entertain You“ izgledalo je kao da se tog trena reinkarnirao Elvis Presley na pozornici. Sve stavke pravila pop showa da je prvi dojam najvažniji bile su ispunjene i to grandiozno.
To upumpavanje plesnog ritma i baždarenje publike na unisono zborno pjevanje pojačano je odmah potom s „Land Of 1000 Dances“ Wilsona Picketta. Samo najveći zabavljači, a Robbie Williams je definitivno jedan od njih, dobro znaju da nakon takvog jurećeg „vatrometnog“ adrenalinskog spektakla stvari moraju ići samo u jednom smjeru, a to je stvaranje intimne emotivne poveznice s auditorijem. A što je auditorij veći, taj zadatak je utoliko teži. Forsiranje adrenalina i nakon tri postignuta vrhunca rade samo, da prostite, budale.
Kod Williamsa je sinoć taj zaokret bio momentalan. Sjeo je zadihan nakon „Land Of 1000 Dances“ i rekao: „Bio je ovo dug covid period. Ovo nije moje vrijeme.“ Empatijska konekcija dogodila se instantno. „Moonson“ je potom stvorio monsunski feedback, da bi „Strong” po sistemu karaoke šprance na velikom ekranu pjevala cijela Arena, jer teško se bilo ne naći u stihovima da je život u kaosu i da slomljenu nutrinu branimo čvrstim gardom prema vani. Te Robbiejeve hime su prštale prema van rokerski moćno, ali je paralelno s tim rastao i njegov stand-up moment raščlanjivanja sebe, svoje glazbe i dakako prošlosti.
Svoj opus je strpao u rakurs toga da ima samo dvije vrste pjesama; u jednima je „jebeno moćan i neodoljiv“, u drugima „anksiozan, tužan i s vapajem u pomoć slušateljima da ga spase ako bi ikad mogli biti u situaciji da ga spase“. Time je sebe „zakucao“ u onaj binarni mod zabavljača za mase (što je oduvijek bio i od čega nikad nije bježao) čisteći tako svoj opus od svih možebitnih etiketa da je podvaljivao u svoju glazbu bilo koju ideološku ili patronizirajuću potku izvan tih, hajmo reći, svima razumljivih ljudskih stanja. Ipak je on zabavljač iz devedesetih kada u pop glazbi nitko nije ni očekivao ni tražio od pop pjevača bilo što drugo osim da budu pop pjevači.
Za te pozadinske potke bili su zaduženi menadžmenti. I tu je Williams u središnjem dijelu koncerta došao do tadašnje industrijske proizvodnje boy bandova, dakako kao insajder iz super popularne petorke Take That.
„Tada sam mislio da će ulazak u bend biti uzbudljiv poput ulaska u bandu. Na kraju je ispalo da sam ušao u gay pornić“, rekao je referirajući se na „Do What You Like“, prvi singl i spot Take Thata dok je na video zidu bila zamrznuta slika na kadru Williamsove gole stražnjice u tom spotu iz 1991. godine. „I kako da se uopće istaknem u bendu u kojem je sve pjesme pjevao jebeni Gary Barlow?!“, ispalio je potom.
U produkcijskom smislu, intimna konekcija s publiku izvedena je u najmanju ruku genijalno. Williams bi odabrao neko lice iz publike i njemu pričao svoju priču dok su kamere snimale i to lice osobe kojoj se obraća. Prvo je to bio stanoviti Andrej iz prvih redova, a potom stanovita Monika. U toj i takvoj komunikaciji s Andrejem je Robbie cijeli auditorij uveo u trenutak koji je njemu odredio put u odluci da napusti Take That, tj. da ga izbace zbog zadnje nepodopštine u nizu problematičnog ponašanja, a to je bio odlazak na Glastonbury na kojem su tada na svom vrhuncu prašili Oasis.
Kada se potom na pozornici zakotrljala „Don’t Look Back In Anger“ bio je to u Areni vrhunac tripa u devedesete i ono što je pjevač tada osjećao. Time je izbjegnuo onaj doajam pukog sviranja tuđe pjesme, već je sve prirodno vodilo do te kulminacije u kojoj kao da je Oasis na trenutak oživio baš u Areni kako bi izveo „Don’t Look Back In Anger“.
To vezivanje pjesama za određene momente svog života nastavio je uspješno i s „Love My Life“ koju je posvetio kako svojoj, tako i djeci svih u Areni, da bi potom na „Candy“ bacao merch majice u gledalište poput bombona. Službeni dio koncerta zatvorio je s hit-nizom „Feel“, „Kids“ i „Rock DJ“ uz ispaljivanje mnoštva konfeta, a bis otvorio s „No Regrets“, nastavio sa „She’s The One“, te zatim i s pričom o svom divljem životu i kasnijim dugotrajnim skidanjem s brojnih narkotika i odvikavanju od alkohola.
Posljednja „Angles“ ispraćena je s mnoštvom svjetala s mobitela u publici, a posljednji naklon s kompletnim bendom donio je a capella zborne snippete „Let Me Entertain You“ „Strong“, „Come Undone“, „Feel“ i „Angels“ kako bi se dodatno zapekle u memoriji svih koji su bili na koncertu ovog karizmatika koji je prekršio sva pravila u showbussinesu.
Voljeli ga ili ne voljeli, zamjerali mu nesmotrene izjave ili ne, ako sebi ne dozvolite da vas zabavi na koncertu, greška je isključivo vaša. On zabavlja vanserijski, drugo u životu ni ne zna raditi. Osim valjda kršiti pravila. Teško je ne aplaudirati takvom mangupu. Posljednjem te vrste.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
