‘Round Nina – A Tribute To Nina Simone’ – u auri glazbene legende

Praksa je pokazala da tribute albumi (uz rijetke iznimke) ponajviše imaju smisla kad se glazbenici koji odaju počast nekom od velikana odluče izaći iz gabarita standarda i ponuditi novi okvir prilagođen sadašnjici. ‘Round Nina – A Tribute To Nina Simone’ spada u tu kategoriju.

'Round Nina – A Tribute To Nina Simone'
‘Round Nina – A Tribute To Nina Simone’

Za početak iznimno je pohvalno što nije riječ o albumu koji ima oko 20 pjesama, što zna biti čest slučaj, već ‘samo’ njih 10. Time je stavljen naglasak na to da za tribute album nije važna masovnost već koncept. Svoj naklon važnoj divi jazza dali su tako, redom, Lianne La Havas, Keziah Jones, Hindi Zahra, Gregory Porter, Olivia Ruiz, Ben L’Oncle Soul, Melody Gardot, Youn Sun Nah, Sophie Hunger i Camille, stvarajući prilično kompaktno dugosvirajuće djelo s jedne, i unatoč tome stilski šarolik album gledano s druge strane koji pak nema previše dodirnih točki s jazzom. Dakle slična situacija kao i s posljednjim albumom Cassandre Willson „Coming Forth By Day“ koja se maksimalno izmjestila iz uobičajenih jazz voda u svom hommageu najvećoj jazz pjevačici svih vremena – Billie Holiday.

Kako i naslov sugerira, „Round Nina“ je nešto kao orbitalno glazbeno putovanje oko glavnih poglavlja rada Nine Simone koji predstavlja gravitacijski centar i ishodište . „Round Nina“ tako spada u pop ostvarenja i to onu vrstu koja se često naziva inteligentni pop. Za one manje upućenije treba napomenuti kako je Nina Simone prije svega bila pjevačica, a u manjoj mjeri tekstopisac i da je upravo njena izvedba bila ona moćna stvar i emotivni akcelerator koji je od pjesmi stvarao hitove, a kasnije i evergrine. Na ovom uratku samo je „Four Women“ s albuma „Wild Is The Wind“ (1966.) pjesma koju potpisuje Nina Simone, a izvodi ju Melody Gardot. Situacija za glazbenike i pjevače ovog tribute albuma time je dodatno otežana – jer postoji puno izvedbi pjesma koje nije isključivo (i originalno) pjevala Simone, žanrovski su izmješane, trebalo se držati Nininih vokalnih gabarita, a opet skočiti u budućnost (ili oplemenjenu prošlost) kako bi sve skupa moglo dobiti novi oblik i novu vrijednost.

U tom zadatku ishodi variraju od izvođača do izvođača, i nažalost su oni koji su imali opće poznate hitove na svom repertoaru najslabije dobacili, bez obzira na maštovite uplive u aranžmane. Nisu u pitanju loše izvedbe, već jednostavno je izostao efekt koji imaju neki drugi na „Round Nina“. To su Olivia Ruiz koja je izvela planetarni evergrin „My Baby Just Cares For Me“ i Sophie Hunger u klasiku Screamin’ Jay Hawkinsa „I Put A Spell On You“. Ruiz je ‘premekana’, gotovo djevojački sanjiva, nedostaje joj one prave ženske oštrine, iskustva, a time i odraslog seksepila koji ključa u pozadini (ako se prisjetimo Ninine verzije pjesme), kao što i Sophie Hunger nema izražen potmuli bijes i očaj, jer „I Put A Spell On You“ je sve samo ne ljubavna pjesma, ona je izraz bolesne žudnje i izbjeći njen psihotično-ljubomorni karakter znači promašiti cijelu pjesmu. Od loših strana bi to bilo sve na „Round Nina“.

Ostalo je u najmanju ruku izvrsno. Kroz „Baltimore“ Lianna La Havas unosi nokturno, pravi ‘dark’ osjećaj raspadajućeg grada, to je pjesma koja u najpozitivnijem smislu smrzne emocije slušatelja već na samom početku albuma. Keziah Jones je pak napravio najluđu vratolomiju s pjesmom „Sinnerman“ i dočekao se poput iskusnog mačka na noge. On je „Sinnerman“ iskoristio kao portal za odlazak u gospel, gotovo u robovsko ozračje afroameričke povijesti, tako da kad u jednom trenutku krikne „Freedom“ kao da se transformirao u Richieja Havensa u transu u trenutku otvaranja Woodstocka, dakle fascinantno je koliko njegov „Sinnerman“ nudi duhovnih paralela i samog značenja crne glazbe, kao da je došao do duše Nine Simone, ali se nije njom (nečasno) okoristio, već iznio jedan životni segment bitan za razumijevanje samog stvaralaštva u afroameričkoj zajednici.

Da se ne mora biti crn, a imati crno srce za glazbu dokazala je Hindi Zahra, njen „Just Say I Love Him“ je jazz iz dubine duše. Gregory Porter je pak poentirao iz pozicije u kojoj mu dominantnu pratnju radi Christophe Minck na harfi, dok je mladi Ben L’Oncle Soul uistinu iscijedio dušu na klasiku „Feelin Good“. Središnji dio albuma perfektno drži već spomenuta Melody Gardot u „Four Women“, i po pratnji i unutrašnjem noiru može je se nazvati ženskim Tomom Waitsom. „Plain Gold Ring“ izvrsno je nakon „Four Women“ interpretirala Youn Sun Nah, no ne može se reći da se uspješno istrgnula sjenke koju je bacila Gardot.

Album zatvara „Lilac Wine“ u izvedbi osebujen francuske pjevačice i glumice Camille koja je karijeru započela u nama dobro poznatoj grupi Nouvelle Vague (i koja je definitivno bila njena najkarizmatičnija članica unijevši artistički duh u ono što je nakon njena odlaska postao gažerski bend za uveseljavanje masa). Njena „Lilac Wine“ više podsjeća na stil izvedbe iste pjesme od strane pokojnog Jeffa Buckleya, no to i nije čudno obzirom da je Buckley upravo u Francuskoj tijekom svoje kratkotrajne karijere imao jako obožavateljsko uporište. Dakle, Camille je „Lilac Wine“ obojala tamnim elegičnim tonovima kao da joj se duša slomila, a da to nije pokazala već samo dala naslutiti, čime je svakako predivno zatvorila ovaj tribute album.

Ocjena: 8/10

(Verve/Universal Music, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X