Slavljene horor žanra u mjesecu listopadu odavno je zaživjelo kao neformalni popkulturni običaj.
Kulminacija je na Noć vještica, što je više od samog običaja inspirirano istoimenim filmom Johna Carpentera iz 1978. i franšizom koja je iz njega nastala. Horor je najžilaviji od svih žanrova. Vremena se mijenjaju, no horor uvijek ostaje popularan. To je žanr koji je dovoljan sam sebi, ne trebaju mu ni zvijezde ni hype da ga reklamiraju. Horor je uvijek imao i uvijek će imati svoju brojnu i posvećenu publiku, a osim u filmu i književnosti, veliku tradiciju ima i u stripu, počevši od američkih antologija EC Comics, Eerie i Creepy, preko japanskih mangi, do na ovim prostorima omiljenog i neuništivog Dylana Doga. Evo nekoliko preporuka kvalitetne stripovske strave novijeg datuma, koja je dostupna u domaćim izdanjima.
“Strah i jeza” (Bookglobe, 2020.)
Bookglobe je lani točno na Noć vještica predstavio svoju novu biblioteku “Strah i jeza”. Riječ je zapravo o prijevodu edicije “Flesh & Bones” koju je 2016. pokrenuo francuski Glenat. Svi stripovi u ediciji su samostalne međusobno nepovezane priče, crtež je crno-bijeli, korice meke, a format papira otprilike kao kod američkih svešćića (malo veći od Bonelli kiosk stripova). Nadajmo se da će se Bookglobe držati plana o četiri naslova godišnje. Dosad su kod nas objavljena četiri naslova: klasična priča o duhovima „Placerville“, „Putovanje u zemlju straha“ inspirirano kultnim horor guruom H.P Lovecraftom, tropski slasher „Atol Bikini“, te „Winter Station“, koji je moj izbor među spomenutim naslovima.
Crtež (Pacurariu) u „Winter Station“ je zanatski efikasan, a tu i tamo si dozvoli zrnce ekstravagancije i razbijanja strogih šablona. Priča (Bec) je mješavina slashera i whodunnit trilera, sa efektno dizajniranim negativcem i lijepom snažnom glavnom junakinjom koja lako pridobije naše simpatije. Naglasak je više na razrješavanje misterije nego na slasher scene kojih nema puno, što funkcionira dobro, jer dozvoljava čitateljima da se igraju detektiva kroz strip. Ima nategnutih dijelova koji traže suspension of disbelief, nelogičnih postupaka, te eksploatacijskih i voajerskih scene, no sve su tu standardne i očekivane trope ovakvih priča koje čini dio njihovog šarma. Sve u svemu, „Winter Station“ je vrlo solidan žanrovski pulp.
“Dylan Dog predstavlja: Pripovijesti sutrašnjice” (Libellus, 2020.-2021.)
„Pripovijesti sutrašnjice“ su novi mini-serijal Tiziana Sclavija, legendarnog tvorca Dylana Doga, kojim se on nakon duže pauze vratio pisanju scenarija za stripove. Format stripa je albumski, šezdesetak stranica velikog formata u boji. Svaki album je omnibus nekoliko kratkih priča koje su smještene u svijet Dylana Doga, no Dylan se u njima ne pojavljuje ili je samo narator. Svaki broj je crtao drugi crtač, a od šest nastavaka koliko je planirano u sklopu mini-serije dosad je Libellus kod nas objavio prva tri. U pričama Sclavi reciklira dosta motiva kojima se bavio u svojim ranijim dijelima, a priče funkcioniraju kao kratke vinjete iz zone sumraka.
No glavna zvijezda ovaj put nisu ni Sclavi ni Dylan već crtež. Trik sa novim crtačem na svakom broju je ono što serijalu osigurava svježinu i zanimljivost. U prvom broju tako imamo prekrasni raskošni crtež i kolor Gigija Cavenaga, no ništa manje zanimljiv nije ni Giorgio Pontrelli u 3. broju čiji stil pomalo vuče na underground stripove, a sasvim solidan je i klasicistički crtež Nicole Marije u 2. broju. Bila bi prava nepravda za crtež da strip nije išao u velikom formatu. Cijena Libellusovog izdanja nije baš najpristupačnija, no postoji alternativa u obliku izdanja srpskog izdavača Veseli četvrtak.
“Bram Stoker’s Dracula” (CRŠ, 2020.)
Lani smo dobili čak dvije strip adaptacije romana „Dracula“ Brama Stokera. O adaptaciji Georgesa Bessa koju je izdala Fibra smo već pisali na Ravno do dna (Fibra je ove godine isti strip ponovo objavila u još raskošnijem izdanju), a zatim se pojavila i stripovska adaptacija filma „Dracula“ Francisa Forda Coppole iz 1992. u izdanju Udruge CRŠ. Riječ je o adaptaciji koja se originalno pojavila nedugo nakon filma. Scenarij koji potpisuje slavni američki stripaš Roy Thomas, vjerno prati radnju filma, premda valja reći da se u stripu slabije osjeti jaka senzualnost filma i karakterizacija Drakule kao romantičnog i tragičnog lika.
Crtež je pak djelo, tada mlade zvijezde u usponu, a danas jednog od najpoznatijih svjetskih strip-autora Mikea Mignole. Upravo je Mignolin nadaleko prepoznatljivi crtež i ovaj put najjači adut stripa. Njegov chirascuro stil je kao stvoren za gotičku priču o grofu Drakuli, a bio je savršen također baš za adaptaciju Coppoline filmske verzije u kojoj su vrlo važnu ulogu igrale jake boje, te igre svjetla i sjene. Bio je to Mignolin zadnji projekt prije nego što je započeo rad na serijalu „Hellboy“ , te su u „Draculi“ već vidljive sve njegove autorske vrline sa kojima se proslavio.
“Locke & Key” (Fibra, 2018.)
Strip „Locke & Key“ iz pera Joea Hilla i kista Gabriela Rodrigueza je epska saga o obitelji Locke i njihovoj Kući ključeva u fikcionalnom gradiću Lovecraft. Kuća skriva portale između našeg svijeta i svijeta magije i bit će poprište mitske borbe dobra i zla čiji protagonisti će uglavnom biti djeca (mahom srednjoškolci), jer odrasli ne mogu vidjeti magiju. To je priča o odanosti, izdaji, prijateljstvu, ljubavi, te prije svega o obitelji kao najmoćnijoj sili na Svijetu. O sebičnosti koja je zla i velikodušnosti koja je dobra. Joe Hill je sin Stephena Kinga, što i da ne znate lako možete prepoznati dok čitate „Locke & Key“. Jabuka definitivno nije pala daleko o stabla. Njegov stil je isti kao očev, pun istog storytelling talenta i žara, te istih motiva. Djeca moraju proći kroz coming of age proces, ali djetinjstvo je ujedno i ključ za razumijevanje svijeta odraslih i podsjetnik odraslima na to što su u djetinjstvu ostavili. Zato je Hillova priča privlačna kako adolescentima, tako i starijoj publici.