‘Drakula’ – crno-bijela simfonija strave

‘Drakula’ je stripovska adaptacija klasičnog romana Brama Stokera iz 1987. godine, koju potpisuje Georges Bess. Stokera je za lik grofa Drakule inspirirao stvarni vlaški knez iz 15. stojeća Vlad III. Drakula, poznat i kao Vlad Tepeš, što prevedeno sa rumunjskog znači Vlad Nabijač. Knez je taj nadimak zaslužio zbog svoje okrutnosti prema protivnicima koje je često nabijao na kolac, međutim Stokerov fiktivni grof nema previše sličnosti sa njegovim životom.

‘Drakula’

Grof Drakula je u desetljećima nakon objave romana postao jedna od najpoznatijih ikona horora i pop kulture općenito. Pojavio se u nebrojenim pričama, predstavama, filmovima, pa i stripovima. Od adaptacija koje su se manje-više temeljile na Stokerovoj originalnoj priči zasigurno su najpoznatije one filmske.

Slavni njemački ekspresionistički redatelj F. W. Murnau je 1922. snimio svoj glasoviti nijemi film „Nosferatu, simfonija strave“ u kojem je Drakula preimenovan u grofa Orloka, no radnja se prilično očito temeljila na Stokerovom romanu. Stokerovi nasljednici su zbog toga tužili autore filma, te dobili presudu u svoju korist, koja je nalagala da se sve kopije filma unište, no dio ih je ipak uspio preživjeti. Danas je „Nosferatu“ javno dobro koje se smatra jednim od najvažnijih filmova u povijesti.

Drakula

Sljedeća slavna filmska adaptacija, ovaj put sa zvukom, je ona studija Universal iz 1931. Redatelj je bio Tod Browning, a Drakulu je glumio čovjek kojeg će ta uloga zauvijek obilježiti, Bela Lugosi. Istovremeno dok su Browning i Lugosi snimali svoju verziju, tijekom noći se na istom setu snimala „španjolska“ verzija Drakule namijenjena za tržište španjolskog govornog područja koju je režirao George Melford. Kako je cenzura na filmove namijenjene stranom tržištu nije toliko strogo gledala kao na one namijenjene domaćem američkom, „španjolska“ verzija je donekle slobodnija od američke inačice, te je neki čak smatraju superiornijim filmom.

U pedesetima je britanska tvrtka Hammer Films preuzela od Universala primat vodeće tvornice horor filmova. Mnoga klasična čudovišta su dobila svoje adaptacije snimljene u žarkom koloru, primjerene za novo doba i novu publiku. Prvi od Hammerovih filmova o Drakuli je „Drakula“ (poznat i kao „Horror of Dracula“) Terencea Fishera iz 1958. Novog ikoničnog Drakulu je odglumio Christopher Lee koji će se toj ulozi vraćati još nekoliko puta.

‘Drakula’

Najpoznatija filmska verzija Drakule novijeg datuma je ona Francisa Forda Coppole iz 1992. koja je Stokerovo ime istakla u naslovu („Bram Stoker’s Dracula“). Naslovnu ulogu odigrao je Gary Oldman.

Priča o Drakuli je dakle dio opće kulture. Treba li nam onda još jedna, stripovska, verzija te priče? Kad uzmete u ruku „Drakulu“ Georgesa Bessa takva pitanja postaju suvišna. Priča o Drakuli nikad nije bila vizualno raskošnija nego što je na stranicama koje je nacrtao ovaj francuski strip autor, s kojim smo se dosad imali prilike upoznati u suradnjama sa Alejandrom Jodorowskim na stripovima „Bijeli lama“ i „Juan Solo“.

Drakula

Bessov „Drakula“ zapanjuje svojim ekstravagantnim crno-bijelim crtežom već od prve stranice. U tom prvom prizoru vidimo Minu Murray na litici na kojoj se nalazi mjesno groblje. Prizor se prostire preko dvije stranice i pomalo je halucinogen, košmaran. Kao da se miješaju stvarno fizičko mjesto radnje i sa mjestima iz sna ili noćne more. Takvih prizora je još mnogo u stripu i odlično dočaravaju gotičku atmosferu ove stravične priče, te stanje svijesti njihovih junaka. Česti su takvi veliki prizori, preko cijele jedne, ili čak dvije stranice. Bess si je dao veliku slobodu u organizaciji i izgledu panela i kadrova, no ipak je pravokutni okvir zadržan oko svih slika čim je strip zadržao dozu pravilnog ritma i strukture.

Bess lik Drakule namjerno nije htio temeljiti na nijednom od njegovih najpoznatijih filmskih lica. Njegov Drakula nije zalizani kicoš poput Lugosija ili Leeja, već je mitsko demonsko biće koje često mijenja obličja, a u svom ljudskom izdanju najčešće je dugokosi starac sa prastarim borama na licu. U strip je ipak ubacio nekoliko omaža, pa tako grof kaže da njegov puni patronim glasi „Vlad III. Tepeš, grof Orlok, Nosferatu, grof Drakula, princ Vlaške“. U Londonu dok kroz prozore noću ulijeće u sobe djevica on i poprima obličje Nosferatua iz istoimenog filma, a u jedno sceni pomlađeni dugokosi Drakula nosi ovalne tamne naočale poput Garyja Oldmana u Coppolinom filmu. Lik Drakulinog sluge Renfielda je pak nacrtan po Keithu Richardsu. Zanimljivo je da je kod Coppole Renfielda glumio Keithov dobri prijatelj Tom Waits.

Drakula

Doktor Van Helsing svojom fizionomijom podsjeća na Sigmunda Freuda, što je također zgodna dosjetka jer je „Drakula“ naravno seksualnim metaforama nabijena priča kao stvorena za frojdovsku psihoanalizu. Bess je naravno prepoznao tu seksualnu komponentu, pa erotičnost naglašava kad Drakula noću upada kod Mine i Lucy, tada njihove spavaćice postaju prozirne. Kad pred kraj priče više nije pod njegovim utjecajem, Mina je zakopčana do grla.

„Drakula“ je uvršten u službenu selekciju prestižnog međunarodnog festivala stripa u Angoulêmeu. Bessov crtež u njemu je uistinu vanserijski. Crno-bijela tehnika koju je koristio se savršeno ljubi sa Stokorevim klasikom gotičkog horora i daje mu novu dimenziju.

(Fibra, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X