Tortoise ‘The Catastrophist’ – opozicijske neodlučnosti kontra strategija oko pitanja forme

Najnoviji album američkog kolektivaTortoise, osnivača post-rocka stvara primijenjenu glazbu za društvo globalne mobilnosti – metaforu potrošačkog društva.

Tortoise 'The Catastrophist'
Tortoise ‘The Catastrophist’

Povijest alternativnog rocka, završava već sredinom devedesetih godina –Nirvana je bila labuđi pijev, a sanduk će zakucati čavlima grupa Morphine; bariton-saksofonom (mjedeni pissoir, kako bi rekao Naranča – op. aut.), dakle, bez potrgane žice prošla je slava alt-rocka. Bendovi ‘kraja povijesti’ kako je trenutak detektirao jedan azioamerički povjesničar, traže gdje podvući crtu. Analiza je pokazala kako bi već bio red da se provede i sinteza– s ostavštinom Johna Cagea i Claudea Debussyja koji su nevježama otkrili egzotične udaraljke.

Tad se na domaćoj fanzinskoj sceni pojavljuje i Žedno uho. Već prvim brojem (iz 1996. godine?) predstavio je jednu mahom eklektičnu scenu bendova oko jezgre kolektiva Tortoise iz Chicaga. Među pogolemom konkurencijom isplivao je kreativni genij Johna McIntyrea i albumi koji će stubokom promijeniti zbivanja u popularnoj kulturi. Oko njih je lebdio i duh gitarista Jima O’ Rourkea koji formalno nije surađivao ni s kim od dotičnih, ali je bio vanjski suradnik čitave scene i svoj će ugled kapitalizirati kao peti član grupe Sonic Youth.

Postavu ‘kornjača’ sačinjavaju dvije bas-gitare (istu postavu s čak tri bas-gitare kritičar Frankfurter Algemeine Zeitunga svojevremeno je dekodirao da svejedno zvuče kao jedna – op. aut.) i trojica bubnjara koji tijekom koncerta izmjenjuju klavijature, vibrafon i udaraljke. Tendencija je u startu postavljena kao ‘rock iz opozicije’, ali za razliku od europskih kolega koji su već sedamdesetih šišali po klasici i imaginarnom folkloru, Čikažani ipak preferiraju dub. Tako je skladba “Djed” s prvog albuma “Millions Now Living Will Never Die” potrajala čak dvadeset minuta. Makar bi netko nesklon slobodno mogao reći i da je isprana neonsko-kokainska futurama jazz-rocka dobila svoj hommage u alternativi.

Post-rock dvadeset godina kasnije posivjeli je žanrovski prostor nakrcan i živim vizualizacijama koje krase nastup i Godspeed! You Black Emperor koji svojim muziciranjem i etičkim stavom nastavljaju kontinuitet hipijevskih komuna i God is an Astronaut koji bukvalno sviraju banalnu pop glazbu. Ili Mogwai, čiji je album „Come On Die Young“ imao izrazit utjecaj na domaću scenu, budući da se gitarist benda usavršio u solažama na jednoj žici. U nas je donedavno djelovao i Peach Pit koji su se u jednoj fazi otrgnuli od generičkog post-rock zagrljaja i smislili svoj pravac ‘sport-rock’. A njihove pašnjake zaposjele su Žen koje krote akorde i pedale linijom shoegazea i psihodelije.

Reći kako su Tortoise zaslužni za stvaranje stoglavog čudovišta naprosto ne bi bilo fer. Čemu u prilog govori i remek-djelo „TNT“ iz 1998. godine, kao i potonje suradnje zahvaljujući kojima su kroz bend prošli David Pajo ili je s njim surađivao Will Oldham, sve rastegnuto na diskografiju od nekih tucet albuma. „Catastrophistom“,koji je prvi album od „Beacons of Ancestorship“ (2009.), po običaju dominiraju instrumentali, a njime prevladava dojam filma ceste… Otvara ga naslovna skladba označena miksanjem tempa – iz soundtracka koji su mogli potpisati Notwist, stvar prerasta u kriptično plesni indie-uradak. Gard Tortoisea, namjernika će napasti stanovitom dozom (pozom?) ispuhanosti, već iz razloga što je opozicija dio njihovog identiteta i svi stereotipi rock-pjesme svjesno se zaobilaze u korist sitnog veza. Ne robuju leitmotivima, a svjesno napadaju i vlastiti brend, instrumentale između groovea i ‘plesne žabokrečine’. Tako treća pjesma, „Rock On“ čak ima i vokal s banalizirajućim „Hey Girl/ Rock n roll“ refrenom, kao da je pisan za cinike s KSET-ove galerije kojima je ‘lame’ gužvati se pod stageom.

Nije tajna da je dobar učenik ovog kolektiva na našim prostorima ipak bila grupa Darkwood Dub, što nam je otkrio album „Život počinje u tridesetoj“, a na što u retrospektivi upućuju instrumentali „Gopher Island“ i „The Clearing Fills“. Tortoise ovdje otkrivaju svoju poslovičnu dvoličnost – s jedne strane je stav opozicijske neodlučnosti, a s druge strategija oko pitanja forme – nakon što je iscrpljen registar pulsa, skladba potpuno prelazi u teksturu; tu se savršeno nadopunjuju s izrekom Briana Enoa da će glazba budućnosti biti – poput parfema. S funky dubom „Hot Coffee“, opet se vraćaju u klubove i garaže koji bi jednako kao i Empty Bottle mogao biti i na Savamaloj. Na pjesmi „Yonder Blue“ opet će se zaposjesti mikrofon i kreće melankolični glas iz pozadine obojen folk sanjivošću, Beth Gibbons susreće Sonju Savić. Post-futuristička boja sintisajzera i „bi-ne-bi“ geneza pjesme, rekla je svoje. Nije ni taj Tortoise baš, ono, standardni post-rock…

Ocjena: 7/10

(Thrill Jockey, 2016.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X