Britanski Guardian napravio je veliku istraživačku temu o tome kako žive i rade umjetnici i glazbenici na sceni, te je došao do zaključka kako je situacija daleko gora nego li se činilo.
Bruce Dickinson iz legendarne heavy metal grupe Iron Maiden u zadnje je vrijeme možda najglasniji glazbeni celebrity koji stalno ukazuje na problem gašenja klubova i manjim mjesta za sviranje koji su oduvijek bili nukleus nastanka brojnih scena i takozvane prve stepenice za proboj. Ujedinjeno kraljevstvo se od pandemije suočava sa sve većim brojem zatvaranja takvih prostora zbog nemogućnosti poslovanje, a poznati su i apeli ljudi iz udruga koncertne industrije koji traže da se simboličnim iznosima opterećenja cijene ulaznice za velika glazbena događanja napravi fond za pomoć klupskim prostorima, bar onima koji i dalje drže otvorena vrata.
No problem seže daleko dalje, te se iščitava njegov strukturni karakter. U istraživačkom tekstu “‘Radnička klasa si to ne može priuštiti’: šokantna istina o novcu koji bendovi zarađuju na turnejama” britanskog Guardiana otkriva se i to kako kod publike pada interes za vikend odlaske u klubove i upoznavanje s recentnom scenom, dok je s druge strane eksplodirao interes za stadionskim i arenskim spektaklima, time i zarade onih najmoćnijih i najvećih u industriji. Guardian tu povlači paralelu s rekordnom prošlogodišnjom turnejom Eras američke pjevačice Taylor Swift i situacijom na terenu za britanske glazbenike mlađe generacije stasalih iz radničkih slojeva društva koji jedva spajaju kraj s krajem čak i ako imaju diskografski ugovor s velikim diskografskim imenima i recentna izdanja koja je kritika nagradila najvišom ocjenom. U tijeku je veliko raslojavanje koje u Guardianu slikovito opisuju: “Jaz između onih koji lete i onih koji se koprcaju postao je još veći. Čini se da je 1% najboljih postalo 0,5% najboljih.” Dakle, koprca ih se 99,5% što je poražavajuće.
Konkretno su uzeti primjeri grupa Nubiyan Twist, English Teacher, Japanese Television kao i komentar pakistanskog pjevačice Arooje Aftabe, između ostalog i dobitnice Grammyja, koji je po završetku turneje 2022. godine objavila na X-u: “Turneja je bila nevjerojatna. Imali smo tonu nastupa, imali masivan odaziv i dokazali smo se na svim tržištima. Ipak, dugujem desetke tisuća zbog turneje i govore mi da je to ‘normalno’. Zašto je to normalno? To ne treba normalizirati”, kako bi se opisala situacija što za bendove znači odlazak na turneje, jer nitko se iz njih ne vraća u plusu, već s dugom. Dugove glazbenici najčešće kompenziraju s isplatama boljih honorara na ljetnim festivalima, ako imaju sreće biti pozvani. A ako ima i viška, on se ulaže u nove turneje tijekom jeseni, zime i proljeća u nadi da gubitak neće biti prevelik. Dakle, stvaranje dugova odlaskom na turneju za mnoge je nažalost već “normalna praksa”, jer tko želi opstati na sceni, mora biti “u žrvnju” koncertnih nastupa i turneja.
Dodatan problem izazvao je Brexit i sada se vide posljedice. David Martin, izvršni direktor cehovskog udruženja Featured Artists Coalition (FAC) raspolaže podatkom da čak 74% manje britanskih bendova sada ide na turneju po Europi nakon Brexita, te navodi: “Puno je teže ići na turneju u Europi pa ima više umjetnika koji pokušavaju nastupati u zemlji. To stvara problem zasićenja.”
Pored svega Martin navodi da se Ujedinjeno Kraljevstvo i zemlje Europske Unije ne mogu uspoređivati u tome koliko EU na razne načine ulaže u kulturu i svoje svoje scene, ne samo kako bi autohtone scene opstale, već i da bi ih držale na nivou konkurentnosti. Na Otoku pak i dalje vlada stav, time i praksa da je tako nešto eventualno strukturirano kroz državne institucije trošak, a ne ulaganje u scenu koja bi u nekoj budućnosti mogla donijeti i benefite, jer trenutna je situacija da potentni izvođači poput English Teacher svoje vrijeme provode sjedenjem na kauču, iako imaju ugovor s Island Recordsom i recenzenti ih hvale.
Situacija je takva da su u glazbenom biznisu najaktivniji ostarjeli bogataši koji posjeduju mogućnost nastupanja izvan Ujedinjenog kraljevstva, mišljenja je Martin koji napominje da je to istovremeno i problem ako u takvoj konkurenciji ne mogu isplivati talenti koji potječu iz radničkih slojeva i koji na koncu žive od tog svog rada, jer činjenica je da najveći broj glazbenih legendi koje danas znamo nisu došle s vrha društvenih slojeva, već iz nižih. Po njemu su umjetnici postali potrošna roba s kratkim rokom trajanja, te je to ilustrirano izjavom članove benda Japanese Television: “Pogledajte festivalske lineupove od prije desetak godina. Koliko je njih danas aktivno i koliko ih se i dalje zove na festivale? Što se s njima dogodilo?”
Problem također produbljuje i činjenica da današnji glazbenici izvan ranga popularnosti punjenja arena i stadiona ne mogu živjeti od objave svojih diskografskih izdanja koja se obično tiskaju u izuzetno malom broju primjeraka, kao ni od streaming servisa koji se odavno poznati po smiješnim iznosima koje isplaćuju umjetnicima.
Je li sistem dobar ako jede svoju djecu, nije teško zaključiti.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
