‘When Nirvana Came to Britain’ – nema grungea bez Britanije

Tridesetu godišnjicu ikoničnog ‘Neverminda’, albuma koji je definirao glazbeni krajolik prošlog i početnu nogu ovog stoljeća, dočekao je BBC-jev dokumentarac o prijateljskom odnosu između Nirvane i Ujedinjenog Kraljevstva.

‘When Nirvana Came to Britain’

“When Nirvana came to Britain” redatelja Stuarta Ramsayja interesantan je audiovizualni zapis pozadinske priče oko koncerata koje je trojac odsvirao po Britaniji i koji su po mnogočemu bili pogon za sve temeljite skokove koje će bend kasnije doživjeti kod kuće u Seattleu.

Najbitnija novotarija u periodu između “Bleacha” i “Neverminda” – prva dva izdanja iscjeđena iz mučene duše Kurta Cobaina – jest svakako zasjedanje Davea Grohla za bubnjarski stolac. Njegova prva službena turneja s bendom, kako saznajemo iz filma, odvila se mjesec dana nakon prve probe u novoj postavi – probe na kojoj je odmah bilo jasno da “ovo zvuči kao Nirvana”, kako je to sročio Grohl.

Bila je to britanska turneja koja je Nirvani potvrdila mnoge stvari, uglavnom one vezane uz generalnu potražnju i europsko tržište koje do onda, uglavnom zbog gerilskog karaktera svih DIY labelova tog doba (pa tako i Sub Popa), nisu imali prilike temeljito istražiti. Iako im to nije bio prvi posjet Ujedinjenom kraljevstvu (1989. Nirvana se po Europi, na nalog Sub Popa vozila sa seattleškim bendom Tad), ovaj je bio bitan jer će tada izvesti neke od najupečatljivijih hitova s “Neverminda”, a i ova će postava ostaviti jači dojam od one u kojoj se za bubnjevima nalazio Chad Channing.

Činilo se da je Britanija u određenoj mjeri žudila za Nirvanom, i kako Grohl naglašava u dokumentarcu – UK je Nirvanu “ubralo” nešto prije Amerike. “Devedesete sam otišao na svoju prvu turneju s Nirvanom i tada se ostvarila moja rock ‘n’ roll fantazija. Bili smo sretni, mladi, slobodni i samo smo svirali. Ljudi su jebeno skakali na našim svirkama! U tom trenutku se već moglo vidjeti da se nešto događa. UK je prije odgovorilo na “Nirvanu” od Amerike. Nakon te turneje vratio sam se doma i svirao sam u istim barovima i klubovima pred možda 100 ljudi.”

Amerika je, čini se, barem kad je u pitanju subverzija i kontrakultura usko vezana uz rock (u najširem smislu), oduvijek kaskala za onime što se događalo na Engleskom tlu. Nešto kasnije će se taj duh revolucije na pomolu prebaciti unutar prostornih gabarita njihove baze – Seattlea. Stvar je, barem što se samog narativa dokumentarca tiče, bila posložena tako da je u svakom trenutku kristalno jasno kako je gotovo pa nemoguće razmišljati o Nirvani bez bendova iz Britanije. Punk i pre-indie boom utanačili su okosnicu onoga što će mnogi poslije smatrati grungeom. (Nirvana ga je svakako popularizirala neočekivanom popularnošću “Neverminda”.)

Očito je da su sva trojica nadojena na punku – kako po ideološkom tako i po glazbenom ključu. (Krist Novoselić je tu jasnu činjenicu kasnije rasturio i pobio podržavanjem jednog od mnogih bizarnih govora bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, ali u doba Nirvane – prije negoli se pretvorio u agitatora za sumnjive librtarijance, neovisne izborne kandidate – njegov se stav stapao s antifašističkim načelima na kojima je bend počivao.)

Prijateljski se odnos, nažalost, prekida iznenadnom smrću Cobaina, kad je sebi u travnju 1994., sa samo 27 godina, oduzeo život. Zadnji trijumf pod ‘britanskom hladnoćom’ Nirvana je doživjela 1992. godine na Reading Festivalu, gdje su na istoj pozornici u jednoj večeri nastupili još i Melvins, Screaming Trees, Pavement, L7, Teenage Fanclub, Mudhoney i Nick Cave.

Cijeli je nastup bio apsolutna farsa, performans usmjeren prema kritičnoj javnosti koja nije odobravala Kurtov odnos s Courtney Love (s kojom je u tom trenutku već imao dijete), njihov način života – a našla se i blaga sprdnja s Bostonovim hitom “More Than a Feeling”, kako je kritika našla zvučnu poveznicu između njenog tematskog riffa i onog od “Smells Like Teen Spirit”.

“Nisam mislio da ćemo koncert moći odraditi kako treba… Drago mi je da nismo bili koma” – prisjeća se u filmu Grohl. Ne samo da nisu bili koma, već je upravo taj festivalski nastup bio savršena nota rastanka benda od mjesta koje je u toliko jakoj mjeri utjecalo na njih. Tko zna – možda da su se vratili u “In Utero” aranžmanu s Patom Smearom na drugoj gitari, taj bi nastup bio samo još jedan u nizu, ali nikad dorastao stečenom povijesnom statusu. Odličan bill, uštiman bend, dobra, smislena “Nevermind”-heavy setlista, Antony Hodgkinson (plesač koji je dodao i element vizualne atraktivnosti na nekim koncertima po Britaniji), nabrijana publika i sveprisutna satira. Zapravo – to ovaj koncert pokazuje – zaključit ćemo da je uvijek najbolje rastati se u najboljim trenucima.

“When Nirvana Came to Britain” jednostavan je naslov jednostavnog dokumentarca koji dobro povezuje mjesta, scenu, glazbu i ljude – dajući konkretan pregled ključnih trenutaka koji su definirali jednu iznimno bitnu popkulturnu etapu. Grunge ne bi bio grunge bez Britanije.

(BBC, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X